KOLUMNA
Pazi žica - grdo je za vidit
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 14.12.2015 | 09:47 | Zadnja izmjena: 14.12.2015 | 09:47 | 0 komentara |
Triještin odlazi s prijateljem po listove u Istru i kaže ženi: "Idem po ribu preko žice", a ona zabrinuta: "Pazi na hlače". Do malo prije govorio je da ide po ribu u Jugu (Vado in Jugo a far la spesa), sad ide preko žice, svijet se mijenja. Slušao sam na dnevniku izjavu nekog stanovnika na granici sa Slovenijom u opatijskom zaleđu: "Kratak je teren gdje će oni to postavit. Mislim da neće smetat, ali nu', grdo je za vidit". Slažem se s njim, grdo je za vidit. Dodajem, kao Istranin koji dio dohotka ostvaruje i s turizmom, da će to negativno utjecati na turiste koji će iduće ljeto dolaziti na kupanje i na sunčanje.
Turistički djelatnici su zabrinuti. Reći će Nijemac: "Idem na sunčanje preko žilet žice" - promidžbeno ne djeluje uvjerljivo i primamljivo. Divlje životinje će najviše ispaštati, ali jedan mi je veterinar objasnio da divljač već ispašta podjelu istarskog teritorija koja je uslijedila nakon izgradnje ipsilona, ili autoputa: zečevi se već dugo kote i ugibaju s jedne ili s druge strane ograde i asfalta, a da ih nitko nije pitao za dozvolu. Pratio sam i dalje pratim komentare u mreži, u tzv. web prostoru, a veći dio komentara se usredotočuje na hrvatsko-slovenske odnose, promatraju postavljanje žice kroz profil susjedskih odnosa.
Pomalo je groteskna situacija Slovenca koji mora preko žice da bi došao do svoje nekretnine (vikendice) u Istri. Možda će i njega žena upozorit: "Pazi na žicu da ne probušiš gumenjak". Iznenađuje tolika reakcija na istarskom prostoru nakon odluke slovenske Vlade: vidi, vidi, Istrani su uvrijeđeni. Intelektualci kažu da je to uvreda prostoru koji je pojam suživota, convivenze. Koje? Grupa mladih istraživača s tršćanskog Sveučilišta objavili su prije par godina rezultate ankete provedene na graničnom prostoru između Italije i Slovenije kojom su pokazali da je nakon ulaska Slovenije u schengenski prostor mobilnost na granici ostala gotovo netaknuta, jednaka, nisu zabilježili neku življu ili veću pokretljivost graničnog stanovništva.
Je, nema više granice pa ne vidiš eventualne sitne kolone pred "gajbama" s policajacima, ali obujam prometa ostao je identičan kao u doba granice. Moram priznati, rođen sam u prostoru, istarskom, koji je određen granicom. Granicu sam upoznao već u najranijem djetinjstvu, početkom šezdesetih kad sam prvi puta s mamom otišao u Trst kod tete i strica. Sjećam se kontrola, sjećam se hladnog, neprijateljskog svjetla reflektora na graničnom bloku i nervoze putnika u autobusu, sjećam se da sam, možda prvi puta, osjetio stid. Nije to bio moj stid, nego sam jednostavno preuzeo kolektivni osjećaj putnika koji su grješno prolazili granicu, klinci to najbolje znaju, osjećaju kako odrasli dišu i po tom se disanju ravnaju.
Potom je došlo razdoblje raspada Jugoslavije i stvaranja nove granice između Hrvatske i Slovenije; pratio sam sve to kao odrasli novinar i zahvaljujući toj granici dobio posao u Trstu. Sjećam se Joška Jorasa kojeg sam često nazivao u svojim komentarima s granice "slovenski Asterix", sjećam se aktera sukoba, političkih i diplomatskih, kako s hrvatske tako i sa slovenske strane. Nakon nekoliko godina stvar se smirila i napetost je isparila, jednostavno se istopila kao žličica soli u čašu vode. U kolovozu su se kilometarske kolone stvarale daleko prije Istre i granice, na naplatnim kućicama talijanske autocestne mreže kod Liserta, a kad granica nestaje dobit ćemo kolone na naplatnim kućicama Ipsilona, jer turizam je masa i tu nema pomoći.
Dakle, u čemu je problem, gdje je srž nelagode koju osjećam dok gledam kako slovenska policija postavlja bodljikavu žicu na pragu moje kuće? Priznajem, pišem u nervozi, jer je izuzetno teško kad te svjetska povijest odjednom pokrije crnim plaštem koji smrdi na krv i na bijedu. Ono što je razorno i ljudski sramotno je osjećaj da ta žica podsjeća, ili bolje, identična je žici koja je za vrijeme nacizma čuvala žrtve u Auschwitzu. Pokušao sam doprijeti u suštinu novosti žilet-žice na našoj staroj, mobilnoj i,
izgleda vječnoj, istarskoj granici i shvatio da je novost u tome što je ona žica konc-logora, mjesto u kojemu je čovjek ograđivao čovjeka da bi ga likvidirao.
U biti, novost te žice na istarskom tlu je u tome što je ona postavljena s jednakom logikom žice koja je ograđivala logor, a mi smo s ove strane, gledamo logor izvana dok vodimo normalnu svakodnevnicu, jer i mi smo dio Europe koja se ne ograđuje već ograđuje. Daleko prije nego što je žica stigla u Istru, Europa je sustavno ograđivala prostore bijede i rata. Danas se taj sistem približio nama, možemo ga osjetiti, možemo ga prstom dotaknuti.
Dio smo nakaradne predstave i u tome je suština nelagode. Vjerujem u iskrenost i dobronamjernost stanovnika na granici u opatijskom zaleđu: "Mislim da neće smetat ali nu' grdo je za vidit". Za par dana otići ću po božićnu i novogodišnju špežu u Trst - preko žice - za nas to nije problem.
****************************************************************************************************
Turistički djelatnici su zabrinuti. Reći će Nijemac: "Idem na sunčanje preko žilet žice" - promidžbeno ne djeluje uvjerljivo i primamljivo. Divlje životinje će najviše ispaštati, ali jedan mi je veterinar objasnio da divljač već ispašta podjelu istarskog teritorija koja je uslijedila nakon izgradnje ipsilona, ili autoputa: zečevi se već dugo kote i ugibaju s jedne ili s druge strane ograde i asfalta, a da ih nitko nije pitao za dozvolu. Pratio sam i dalje pratim komentare u mreži, u tzv. web prostoru, a veći dio komentara se usredotočuje na hrvatsko-slovenske odnose, promatraju postavljanje žice kroz profil susjedskih odnosa.
Pomalo je groteskna situacija Slovenca koji mora preko žice da bi došao do svoje nekretnine (vikendice) u Istri. Možda će i njega žena upozorit: "Pazi na žicu da ne probušiš gumenjak". Iznenađuje tolika reakcija na istarskom prostoru nakon odluke slovenske Vlade: vidi, vidi, Istrani su uvrijeđeni. Intelektualci kažu da je to uvreda prostoru koji je pojam suživota, convivenze. Koje? Grupa mladih istraživača s tršćanskog Sveučilišta objavili su prije par godina rezultate ankete provedene na graničnom prostoru između Italije i Slovenije kojom su pokazali da je nakon ulaska Slovenije u schengenski prostor mobilnost na granici ostala gotovo netaknuta, jednaka, nisu zabilježili neku življu ili veću pokretljivost graničnog stanovništva.
Je, nema više granice pa ne vidiš eventualne sitne kolone pred "gajbama" s policajacima, ali obujam prometa ostao je identičan kao u doba granice. Moram priznati, rođen sam u prostoru, istarskom, koji je određen granicom. Granicu sam upoznao već u najranijem djetinjstvu, početkom šezdesetih kad sam prvi puta s mamom otišao u Trst kod tete i strica. Sjećam se kontrola, sjećam se hladnog, neprijateljskog svjetla reflektora na graničnom bloku i nervoze putnika u autobusu, sjećam se da sam, možda prvi puta, osjetio stid. Nije to bio moj stid, nego sam jednostavno preuzeo kolektivni osjećaj putnika koji su grješno prolazili granicu, klinci to najbolje znaju, osjećaju kako odrasli dišu i po tom se disanju ravnaju.
Potom je došlo razdoblje raspada Jugoslavije i stvaranja nove granice između Hrvatske i Slovenije; pratio sam sve to kao odrasli novinar i zahvaljujući toj granici dobio posao u Trstu. Sjećam se Joška Jorasa kojeg sam često nazivao u svojim komentarima s granice "slovenski Asterix", sjećam se aktera sukoba, političkih i diplomatskih, kako s hrvatske tako i sa slovenske strane. Nakon nekoliko godina stvar se smirila i napetost je isparila, jednostavno se istopila kao žličica soli u čašu vode. U kolovozu su se kilometarske kolone stvarale daleko prije Istre i granice, na naplatnim kućicama talijanske autocestne mreže kod Liserta, a kad granica nestaje dobit ćemo kolone na naplatnim kućicama Ipsilona, jer turizam je masa i tu nema pomoći.
Dakle, u čemu je problem, gdje je srž nelagode koju osjećam dok gledam kako slovenska policija postavlja bodljikavu žicu na pragu moje kuće? Priznajem, pišem u nervozi, jer je izuzetno teško kad te svjetska povijest odjednom pokrije crnim plaštem koji smrdi na krv i na bijedu. Ono što je razorno i ljudski sramotno je osjećaj da ta žica podsjeća, ili bolje, identična je žici koja je za vrijeme nacizma čuvala žrtve u Auschwitzu. Pokušao sam doprijeti u suštinu novosti žilet-žice na našoj staroj, mobilnoj i,
izgleda vječnoj, istarskoj granici i shvatio da je novost u tome što je ona žica konc-logora, mjesto u kojemu je čovjek ograđivao čovjeka da bi ga likvidirao.
U biti, novost te žice na istarskom tlu je u tome što je ona postavljena s jednakom logikom žice koja je ograđivala logor, a mi smo s ove strane, gledamo logor izvana dok vodimo normalnu svakodnevnicu, jer i mi smo dio Europe koja se ne ograđuje već ograđuje. Daleko prije nego što je žica stigla u Istru, Europa je sustavno ograđivala prostore bijede i rata. Danas se taj sistem približio nama, možemo ga osjetiti, možemo ga prstom dotaknuti.
Dio smo nakaradne predstave i u tome je suština nelagode. Vjerujem u iskrenost i dobronamjernost stanovnika na granici u opatijskom zaleđu: "Mislim da neće smetat ali nu' grdo je za vidit". Za par dana otići ću po božićnu i novogodišnju špežu u Trst - preko žice - za nas to nije problem.
****************************************************************************************************
Povodom prazničkih laveža i
velikih štucavica Globalnog Minotaura,
pozivlju se poniženi i vrijeđani na zajedničko
druženje uz bosanski lonac, na jednu paralelnu družbu neuništivog
ljudskog bića, nasred istarske "selendre" ograđene žilet žicom.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar