PIŠE NINO ĐULA
HOĆE LI 'SLUČAJ BRKIĆ' BITI PRIJELOMNA AFERA? Jesu li u HDZ-u napokon shvatili kako se jedino mogu riješiti ovakvi problemi?
- AUTOR:
-
- 06.10.2018. u 18:35
Nejasno je kako će završiti stvar s Brkićem. No, to svakako nije presudno. Ono što je mnogo važnije jest jesu li u HDZ-u shvatili da se radi o krupnom problemu koji se ne može riješiti prigušenim obračunima, nego samo tektonskom promjenom odnosa prema politici, javnim funkcijama, neovisnosti pravosuđa i upornim ostvarivanjem rezultata na korist građana
Donekle je logičan napor najviših dužnosnika HDZ-a, onih kojima je dopušteno istupati i prenositi službena stajališta stranke, da aferu Milijan Brkić - a tu mislimo na seriju novih i osvježenih starih optužbi na račun drugog čovjeka stranke - na silu guraju od sebe kao isključivo procesnu, pravosudnu, “dorhovsku” stvar, kao predmet s kojim se uopće ne bave oni nego neke druge “institucije sistema”.
Predsjednik Vlade, koji i inače neumjereno često i zaista preopširno komentira dnevne događaje, kao da se ovih kompliciranih dana pojavljuje još i više, a svaku novu priliku koristi da po tko zna koji put istakne kako se tu nipošto ne radi o političkom obračunu između njega i Brkića, nego o nezgodnoj stvari o kojoj će politika tek naknadno reći svoje, kad i ako za to dođe vrijeme.
“Nismo mi”, “nema to s nama veze”, “ne sudjelujemo u tome”, “očekujemo da se to istraži” i slično.
To potiskivanje logično je međutim jedino iz perspektive otuđenih, nereformiranih političarskih struktura koje i dalje zanemaruju kako su za moral politike zainteresirani prije svega građani, svakako mnogo više od DORH-a ili sudova. Te da se ne treba stidjeti političkog obračuna u HDZ-u jer građani upravo priželjkuju svaki sukob koji bi protresao i popravio sustav.
Problem je naravno kad se slože razlozi za sumnju da se politički proces isprepliće s pravosudnim, ali baš zbog toga politika mora reagirati na vrijeme. Politika koja kupuje vrijeme čekanjem pravosudnih raspleta nije autentična ni obećavajuća. To je obrazac koji se, osobito kad je HDZ u pitanju, ponavlja u beskonačnost: uvijek netko “padne”, stranka to počisti kao vrijedan smetlar u zoru, i dalje se sve nastavlja uglavnom po starim pravilima.
Pitanje mogućih zloporaba i protuzakonitosti pravosudno je pitanje, ali državu u kojoj cure podaci, kompromitiraju se istrage, skrivaju afere, naopako koristi obavještajni aparat i u kojoj na koncu ne funkcionira pravosuđe, takvu državu nije mogao stvoriti niti je takvom razvijati i održavati pojedinac, koliko god spretan bio. Političku odgovornost za naopako izgrađen sustav u najvećoj mjeri ima HDZ koji je upravljao Hrvatskom najdulje od uspostave države.
U tom smislu, kakvu uopće težinu ima premijerova poruka “pričekajmo DORH” kad već sutra doznajemo da je iz DORH-a nestao ključan spis?
Nitko tko nema snage i nije u stanju ozbiljno promijeniti strukture ne može sebe emancipirati od odgovornosti za sustav kakvom se čudimo. Andrej Plenković procijenio je na početku mandata, prije dvije godine, da promjene u HDZ-u i društvu neće moći poduzimati energično. Nije se odvažio ići ni na unutarstranačke izbore na kojima bi uspostavio strukturu bližu njegovim idejama, a već je prije prvog dana bilo jasno da između njega i zamjenika Brkića nikad neće biti uspostavljen odnos povjerenja. Nije htio na prijevremene izbore u prilikama kad se to činilo mogućim (nakon ispadanja Mosta ili poslije nagodbe oko Agrokora).
Odlučio je da će nove odnose u HDZ-u i parlamentu nastojati uspostaviti inženjeringom i u tome mu i dalje mnogi asistiraju. Mijenjaju se stranački dresovi, kupuju zastupnici, bubri jedna ucjenjiva većina koja nema veze s izborima ni s glasačima. Iako sada djeluje neurušiva, ta tvorevina sigurno nije ni kvalitetna ni dugoročna. Savezi koji se na tom putu stvaraju oživljavaju razne bizarne i zaboravljene karijere, političari koji su odslužili kazne ili prolaze kroz procese postaju ključni za opstanak koalicije i Vlade. Jedni negativci pomažu u eliminaciji drugih negativaca. Nespojivi partneri pridržavaju ljestve kao neki gigantski, ljuljajući potporanj virtualnom projektu mijenjanja Hrvatske.
Zašto virtualnom? Zato što se prava promjena može odviti isključivo u suradnji s građanima, a ne u iščekivanju DORH-a. Onog trenutka kad u HDZ-u budu mogli mijenjati sustav političkom snagom i legitimitetom, a ne samo odbacivanjem pojedinaca u krajnjim situacijama, u stilu gušterova presvlačenja, e tad će novi predsjednik HDZ-a moći reći da je preuzeo kontrolu nad procesima.
Dotad će to o njemu moći govoriti samo oni koji ga, svatko iz svojih razloga, izdašno daruju epitetima sporog, ali upornog genija, koji će nas “sve iznenaditi” i koji će “svima pokazati”.
Mi ovih dana opet pratimo slučaj jednog političara i zabavljamo se političkom i pravosudnom sudbinom jednog jedinog čovjeka, no važno je znati da se sve to odvija u društvu u kojemu taj pojedinac i dalje ne može biti pobijeđen političkim sredstvima nego može pasti isključivo uz pomoć represivnog aparata.
Nejasno je kako će završiti stvar s Brkićem - u ovom trenutku ima podjednako onih koji vjeruju kako je “gotov”, kao i ovih drugih koji predviđaju da će se “izvući”. No to svakako nije presudno. Neizvjesno je i to koliko će duboko istražitelji zagrabiti. Ono što je mnogo važnije jest jesu li u HDZ-u, nakon svih pogrešaka i pouka iz prošlosti, pa i ove o kojoj sada raspravljamo, jesu li shvatili da se radi o krupnom problemu koji se ne može riješiti prigušenim obračunima ograničenih dometa, nego samo tektonskom promjenom odnosa prema politici, javnim funkcijama, trodiobi vlasti, neovisnosti pravosuđa, interesima javnosti, transparentnosti rada i upornim ostvarivanjem rezultata na korist građana.
HDZ je stranka koja se predugo vodi u ovisnosti i u iščekivanju aktivnosti DORH-a. Plenković tome još nije uspio doskočiti. Ciljevima koje sve vrijeme izgovara natovario je na sebe velika očekivanja i obaveze: on može uspjeti jedino ako će doista stvoriti uvjete da se ekonomske bitke ubuduće vode na tržištu, da se politički ratovi dobivaju u strankama i parlamentu, da se kriminal kažnjava kroz neovisno pravosuđe i da se vlast osvaja i potvrđuje na izborima.
Poštapalica “pustimo da institucije odrade svoj posao” preslab je ulog u tako težak i obiman posao
********************************************
Ono što je, možda, važnije i od samog "najvažnijeg". Od neke tobožnje "odgovornosti" državnih institucija prema onome što "narod" od njih očekuje. Sijaset pustih želja, snova. Ili pak nekih novopečenih đavolih floskula, koje se izgladnijelo jedva isčekuje, kao slasno kestenje,- da se izvlaće iz vatre.
Ali nikako još, da se sagledava, ili da im se već kreće u sustret, kao post generacije devetnaestog stoljeća, humanističkih znanosti, tehnoloških i kuturoloških stečevina.
Nakon dugih milenija robovanja u meterijalnoj i duhovnoj nestašici, da se, napokon, doživljava svoje zasluženo povijesno i društveno proljeće: kulturološkog i tehnološgog, - materijalnog i duhovnog izobilja za sav ljudski rod.
NJET !, NIČEVO !, - TAK SKAZAJET NAŠ DOROGOJ-BOLŠOJ HAZJAJIN !
Nakon dugih milenija robovanja u meterijalnoj i duhovnoj nestašici, da se, napokon, doživljava svoje zasluženo povijesno i društveno proljeće: kulturološkog i tehnološgog, - materijalnog i duhovnog izobilja za sav ljudski rod.
NJET !, NIČEVO !, - TAK SKAZAJET NAŠ DOROGOJ-BOLŠOJ HAZJAJIN !
Nema komentara:
Objavi komentar