dAN KAD SE
RODILA NADA
Na današnji dan prije 25 godina započeo je početak
kraja najkrvavije opsade u povijesti. Sarajevo slavi svoje heroje koji su
ginuli u blatu za Tunel spasa
Profimedia
SAŽETO
Prvi kopači bila je šestorica hrabrih penzionera koji su pod okriljem noći
ispod piste sarajevskog aerodroma kopali Tunel spasa
Robin Mikulić
31.07.2018.11:00
Danas se u Sarajevu obilježava 25. godišnjica prokopavanja Tunela spasa,
kako su Sarajlije nazvali Tunel D-B. Upravo im je taj tunel, za vrijeme najduže
opsade nekog grada u modernoj povijesti ratovanja, nerijetko bio jedini izlaz
iz pakla u kojem su pod stalnom životnom opasnosti živjeli i proživjeli
nevjerojatna 1.425 dana, odnosno gotovo čitave četiri godine.
Agonija tog herojskog grada započela je službeno na dan međunarodnog
priznanja nezavisnosti BiH, 6. travnja 1992. godine. Tog istog dana krenuli su
prvi pješadijski napadi na Sarajevo. Oni su se uskoro intenzivirali, a
pobunjeni su Srbi već do početka svibnja potpuno zatvorili smrtonosni obruč oko
grada. Čak 65 kilometara dugu granicu opasali su s 260 tenkova, 120 minobacača,
sijačima smrti, bacačima raketa i snajperima. Drugim riječima, teško se
naoružanje moglo pronaći na svakih 35 metara granice opsade. U svega nekoliko
dana čitavo je stanovništvo Sarajeva ostalo odsječeno od ostatka svijeta, bez
struje, vode, hrane pa čak i telefonske veze.
Nesmiljena agresija bez trunke humanosti
Žrtve se nisu birale, niti ljudske niti infrastrukturne. Gađalo se škole,
bolnice, vrtiće, crkve i džamije. Muškarci svih doba i uzrasta ginuli su u
istoj mjeri kao i žene, djeca i starci. Ljudi su ubijani čak i dok su čekali u
redovima za kruh. U tih gotovo četiri godine ubijena je 11.541 osoba, od čega
1.601 dijete. Grad je zasut s više od 50.000 tona projektila. Neokrznut nije
ostao niti jedan jedini dio grada. Čak niti groblje. O nehumanosti opsade
dovoljno će reći podatak da pobunjeni Srbi svojim dojučerašnjim sugrađanima
nisu dopustili niti da dostojanstveno pokapaju svoje mrtve. Morali su to raditi
pod okriljem noći i daleko od blagoslovljene zemlje pa su mnogi pali građani
zbog toga svoje vječno počivalište pronalazili u ad hoc iskopanim grobnicama –
svaka je zelena površina mogla poslužiti za potrebe te najokrutnije prilike.
Profimedia
Naoružanje lokalnih branitelja bilo je nikakvo. Snalazili su se s oružjem
iz kućne izrade, barem na početku. Kasnije su se snabdijevali oružjem koje su u
borbi prsa o prsa osvojili od svojih brojčano mnogo jačih i do zuba naoružanih
neprijatelja. Adekvatan odgovor međunarodne zajednice je izostao. Ostali su
prepušteni samima sebi dok je čitav svijet strahote te nezapamćene opsade
pozorno pratio ispred malih ekrana, poput neke morbidne serije.
Od ideje do realizacije
Kako su ti hrabri ljudi onda uspjeli, zapitat ćete se. Zasigurno ne
isključivo zahvaljujući najduže održavanom zračnom mostu u povijesti.
Sarajevska zračna luka pretvorena je, naime, u ključnu točku opskrbe hranom.
Opskrbu oružjem Zapad je striktno zabranio. Rijetki humanitarni letovi tek su
rijetkima poslužili kao karta za spas. Te su linije zbog neizvjesnosti
uzlijetanja nazvane čak Maybe lines i ne samo zbog toga što je pristup avionima
bio toliko riskantan da se svodio na možda ćeš preživjeti, a možda i nećeš.
Gradu je trebalo drugo rješenje. Tunel spasa.
Njegova je izgradnja započela nakon trećeg neuspješnog pokušaja deblokade.
Ljudski su gubici bili golemi. Bilo je jasno da se mora iznaći drugu rješenje
ili će sa Sarajevom pasti i ostatak BiH. Izabrane su dvije napuštene kuće sa
suprotnih strana, kuća na Dobrinji (D) i kuća Kolar na Butimiru (B). Odatle i
službeno ime Tunela D-B.
Profimedia
Prokopavanje je vršeno u najstrožoj tajnosti pod nemogućim uvjetima, no
glavni je projektant Ibrica Fazrić ipak pazio na
zadovoljavanje minimalnih sigurnosnih standarda. Prva grupa od šest starijih
radnika civila spustila se u rov 29. siječnja 1993. godine. Problemi i nedaće s
kojima su se kopači susretali bili su svakodnevni, od nedostatka materijala do
nedostatka radne snage. S ciljem postizanja što boljih dnevnih rezultata,
organizirana su ekipna i pojedinačna takmičenja kopača. Ukupni pojedinačni
pobjednik bio je najstariji kopač Fadil Rizvo, a iza njega, također
penzioner, Halid Pekić. U izgradnji tunela sudjelovalo
je ukopno 133 kopača. Tunel nije mogao zauvijek ostati skriven od očiju srpskih
pobunjenika. Napadi na mjesto iskapanja intenzivirani su što je rezultiralo
smrtima brojnih kopača.
Sjaj u tami
Kad je tunel konačno prokopan njegova je ukupna dužina iznosila 785,5
metara. Visinom je varirao između 1,5 i 1,8 metara, a u najširem dijelu nije
obuhvaćao više od metra. U Tunel spasa uskoro su postavljene i tračnice, što je
uvelike olakšalo protok kako ljudi, tako i robe, no prelazak je za najvećih gužvi
znao trajati i dulje od 2 sata. Mimoilaženje nije bilo moguće. Tunelom je
prosječno dnevno prolazilo 4.000 ljudi, a ukupan broj prolaznika u periodu od
1. kolovoza do 31. prosinca 1995. godine procjenjuje se na više od milijun
ljudi.
Tunel spasa, iako po svojoj primarnoj funkciji vojni objekt, prometnuo se
za građane Sarajeva u simbol nade. U živopisni tunel, bez obzira o kome se
radi, ulazilo se pognute glave i tako se, korak po korak, išlo naprijed. Nekad
se činio dug kao vječnost. Svaki pokušaj da se ispravite pratio bi snažan
udarac glavom od konstrukciju tunela. Osjećaj klaustrofobije, gužva, blato,
voda do koljena, vlaga, žmirkava, slaba rasvjeta, voda koja curi sa svih
strana, nedostatak zraka – to je samo dijelić atmosfere sarajevskog tunela koji
su Sarajlije smatrale najvažnijim objektom u tom vremenu.[i]
Nema komentara:
Objavi komentar