Može li se sustav popraviti?
Sada je vidljivo da u borbi društva s bolešću nisu svi jednaki
Teza je postavljena: jednom kada završi, velika kriza izazvana koronavirusom pokazat će najveću ugrađenu manu globaliziranog ekonomskog sustava - velike krize bogate čine bogatijima, siromašne guraju dublje u siromaštvo. Je li to točno i, ako jest, može li se sustav popraviti?
”Što smo dulje pod mjerama koje ograničavaju društvene i ekonomske aktivnosti, prognoze o padu BDP-a u ovoj godini postaju pesimističnije”, rekla je Iva Tomić, nova šefica analitike HUP-a nedavno Jutarnjem. Analitičari HNB-a su izračunali da uz ovako restriktivne mjere Hrvatska u jednom mjesecu gubi 3 posto BDP-a. Vlada je u četvrtak objavila prvu prognozu ovogodišnjeg pada BDP-a - 9,4 posto. Jasno je da i uz popuštanje mjera neće biti moguće vratiti se na prijašnji način života i rada. Znači li to da se negdje ozbiljno pogriješilo?
Prvo serija u srijedu objavljenih brojki, jer one pokazuju težinu kriznog udara. Krajem travnja u Hrvatskoj je registrirano 158.795 nezaposlenih, što je u odnosu na ožujak više za 15,3 tisuće, a u odnosu na lanjski travanj više od 27,7 tisuća, objavila je u srijedu Hrvatska gospodarska komora. Travanj je bio prvi cijeli mjesec u kojemu su se poslovanje i potrošnja odvijali u ograničenim uvjetima, a tek u posljednjem tjednu s nešto blažim ograničenjima.
I međunarodna organizacija rada (ILO), koja radi u sklopu Ujedinjenih naroda, upozorila je na moguće za ekonomiju teške posljedice restriktivnih strategija borbe s virusom. Prema izvješću objavljenom u srijedu, zbog ekonomskog sloma pred kojim se zbog strogih ograničenja našao velik broj država, gotovo polovica svjetske radne snage, odnosno 1,6 milijardi ljudi, je u neposrednoj opasnosti da im egzistencija bude uništena. Ukupno su u svijetu zaposlene 3,3 milijarde ljudi, a njih dvije milijarde radi na neformalnim radnim mjestima u neregistriranim poduzećima. Njihove su plaće u prvom mjesecu krize već u prosjeku pale 60 posto, upozorava ILO.
Tko će vratiti novac?
Hrvatski zavod za zapošljavanje objavio je u srijedu popis korisnika potpore očuvanje radnih mjesta za ožujak, koji pokazuje da je potporu po zaposlenom dobilo 83.955 poslodavaca. Mjera potpore u visini minimalne plaće, od 3250 kuna neto, uz pripadajuće poreze i doprinose, odnosi se na 484.992 zaposlenih, a ukupno je isplaćeno 1,55 milijardi kuna. Od gotovo 84 tisuće potpora za poslodavce, velika većina, njih 77 tisuća (92 posto) su isplaćene mikropoduzetnicima, tvrtkama s najviše deset zaposlenih, gdje je za gotovo 195 tisuća radnika isplaćeno 621,3 milijuna kuna. Potporu je iskoristilo i 5867 malih poduzetnika, s 11 do 50 zaposlenih, gdje radi 121,5 tisuća radnika, a ukupno im je isplaćeno 390,3 milijuna kuna. Srednje velike tvrtke između 51 i 250 radnika potporu je dobilo 889, ukupna vrijednost je 294 milijuna kuna, zasad su od otkaza spašene 92 tisuće radnika. Od velikih, potporu države iskoristilo je 145 tvrtki s ukupno 76,9 tisuća radnika, a vrijednost isplaćenih sredstava doseže 245,9 milijuna kuna.
Što to govori o hrvatskoj ekonomiji? Ništa što ne bismo znali, a pogotovo ako ne gledamo što se događa kada se razgrnu statistike. Korisnici mjera su objavljeni (Hzz.hr, upozorenje - pretraga je frustrirajuća), sada znamo da su to velika poznata korporativna imena, ali i tisuće malih, nepoznatih tvrtki, pa i Severina (koja je doduše, nakon što se akcija tvrtke koja je zastupa otkrila, navodno naredila povrat novca u državni proračun). Uostalom što reći kada je na velikoj globalnoj sceni zahtjev za 500 milijuna funti državne potpore poslao i Sir Richard Branson, vlasnik Virgina i svega što se pod tom korporativnom egidom podrazumijeva, po Forbesu 245. najbogatiji čovjek na Zemlji (odbili su ga, uz naputak da može aplicirati ponovo).
Ekspanzija duga
Udruga hrvatskih poreznih obveznika Lipa smatra da su hrvatske mjere protiv širenja koronavirusa bile preoštre i u neskladu sa situacijom. U analizi za Lipin Barometar konkurentnosti ekonomist Ivica Brkljača navodi da se javnosti pokušava nametnuti kako postoje samo dvije opcije: ne učiniti ništa, odnosno pustiti virus da brzo prođe kroz stanovništvo ili uvesti karantenu i potpunu zabranu kretanja, a što po njemu nije točno. “Na raspolaganju je niz mjera koje je država mogla poduzeti i bez potpunog zaustavljanja ekonomije”, piše Brkljača. U pravu je, osim u jednom, hrvatska ekonomija ni trenutka nije bila potpuno zaustavljena. Radio je niz tvorničkih pogona, kao i većina servisa. Paraliza je zahvatila za Hrvatsku izuzetno važan turistički i ugostiteljski sektor, javni transport i niz malih obrta koji izravno rade s kupcima. Hoće li bogati Hrvati nakon krize postati bogatiji? Čini se da neće, ako se nisu upustili u bezočnu preprodaju zaštitnih maski i druge opreme, a takve će javnost prepoznati. Siromašni će, međutim, godinu sigurno završiti siromašniji, ne samo u Hrvatskoj.
Kako se koronavirus širi svijetom, utjecaj bolesti na povećanje ionako rastućih ekonomskih nejednakosti čini se sve razornijim. U Covidom pogođenim društvima virus najteži teret tovari onima koji su se već pokazali kao gubitnici današnje polarizirajuće ekonomije i tržišta rada. Istraživanja pokazuju da su oni koji žive u siromašnijim uvjetima, niže na društvenoj ljestvici, ujedno i u većoj opasnosti od zaraze. Nejednakost djeluje kao multiplikator širenja virusa i njegove smrtnosti.
Dok se milijarderi izoliraju u svojim luksuznim skrovištima na Mediteranu, piše francuski istraživački portal Mediapart, stanovnici siromašnih i prenapučenih francuskih predgrađa prisiljeni su na suočavanje s epidemijom, smrću i neredima na ulici. Posljedice epidemiološkog zaključavanja života u Francuskoj u velikoj mjeri ovise o društvenom sloju kojemu pripadate. Zabrana rada svakom biznisu, osim onih za život esencijalnih, uz zabranu putovanja u potrazi za poslom, najteže je pogodila stanovnike siromašnih gusto naseljenih gradskih četvrti.
Nedvojbeno je da kriza dodatno pojačava ekonomske nejednakosti. Na prvi pogled, pomoć koju su pružile vlade, a ona je gotovo svugdje financijski ogromna, može se činiti kao čvrst alat za suzbijanje nejednakosti. U stvarnosti učinak te pomoći često je suprotan. Zbog načina raspodjele mnogi su isključeni. Pitanje je otkud novac dolazi, ali i tko će ga na kraju dobiti.
Svijetu slijedi ogromna ekspanzija duga. Države današnje potpore za plaće financiraju velikim javnim zaduživanjem, na način za koji su nas sve donedavno, ministri financija i njihovi analitičari uvjeravali da je toksičan kako za državni proračun tako i za zajednicu. To nas na kraju može dovesti do novog razdoblja pojačanih državnih intervencija u ekonomiju, ali može biti i uvod u novo razdoblje okrutno štedljive politike.
Analitičari na razvijenim tržištima danas upozoravaju kako će odgode plaćanja stanarina i dospjelih kredita malim biznisima natjerati i podstanare i vlasnike malih biznisa da se, kada odgode isteknu, osobno zaduže uz danas još nepoznatu kamatu. Teret mjera koje države danas poduzimaju tako će se u najvećem dijelu preliti na građane.
Lijevo orijentirani londonski dnevnik Guardian upozorava kako “do danas nijedna žrtva nije zatražena od banaka, kućevlasnika ili profitabilnih korporacija” (odgoda otplate kredita, ako dolazi s kamatom, ne može se smatrati žrtvom). Rentijeri, oni koji zarađuju na vlasništvu imovine koju drugima daju na uporabu, danas su po Guardianu jedini dio društva od kojega nitko nije zatražio da sudjeluje u podjeli tereta. I ne samo to, kućevlasnici koji su danas (privremeno) oslobođeni od servisiranja svojih hipoteka tu olakšicu nisu obavezni, barem privremeno, proširiti na svoje stanare, oslobađanjem plaćanja stanarine. Ako se ipak na to odluče, njihovi stanari obavezni su po završetku krize vratiti dug. Značajan broj njih to neće moći, jer čak i kada se ponovo zaposle, njihovi prihodi vjerojatno će biti manji od dosadašnjih.
To se događa na uređenom tržištu najma koje opisuje Guardian. Hrvatsko tržište, koje je i danas ogromnim dijelom u sivoj zoni, one koji žive u najmu ostavlja potpuno nezaštićenima. Tko ne može platiti, ne može stanovati.
Krize za sobom uvijek ostavljaju dobitnike i gubitnike. Izbavljenje banaka novcem poreznih obveznika koje se dogodilo 2008. već nas je moglo naučiti da državne intervencije nisu nužno društveno osjetljive. Tada je država na sebe preuzela obaveze posrnulih banaka, ali dug su na kraju pokrili građani. Danas nam se, upozorava Christine Berry iz britanskog think tanka New Economics Foundation, pred očima odigrava vrlo sličan scenarij, samo suptilnije, tako da poticaji koji završavaju u rukama rentijera prolaze ispod radara.
Još jedan lijevo orijentirani izdavački projekt, ovaj puta s druge strane Atlantika, kalifornijski CounterPunch, upozorava da se spašavaju pogrešna načela i loša struktura ekonomije. Problem nije u nedostatku novca, nego u tome što danas nitko ne proizvodi robu koju bi taj novac mogao kupiti. Donald Trump i američki Kongres iskazali su se ulijevanjem ogromne količine novca u sustav, ali tako se na tržištu našao isključivo novac. Bez robe za koju se novac može zamijeniti, i novac postaje bezvrijednim, upozorava CounterPunch. Novac koji je stigao danas spašava jedino Wall Street, iza vrijednosti čijeg trgovanja u ovom slučaju ne stoji ništa, radikalna je tvrdnja CounterPuncha. Pretjerano? Možda.
Londonski Independent (u vlasništvu ruskih oligarha Aleksandra i Jevgenija Lebedeva) pribjegava klasičnom populizmu i savjetuje kompanijama da budu oprezne s menadžerskim bonusima ili da barem u vrijeme krize zaustave njihovu isplatu jer, isplate li ih, društvo bi se zbog percepcije da i u najtežoj krizi neki masno zarađuju moglo naći pred ozbiljnim i opasnim raskolom.
Percepcija onih koji su dobili otkaze, a njih je u Hrvatskoj najviše u ugostiteljskom biznisu, gotovo je svugdje jednaka: “Vlasnici su pokazali da ne brinu za nas”. Mediji ovih dana donose stotine priča o ljudima koji su šokirani manjkom humanosti onih na vrhu, dok su se oni sami odjednom našli na cesti, bez mogućnosti da pokriju osnovne životne troškove.
Britanski Institut za fiskalne studije ukazao je na anomaliju krizne strukture troškova koja će pojačati jaz između onih koji su bolje situirani (ne nužno i bogati) i onih koji su bliže donjem kraju ljestvice. Za razliku od onih iz niže i s donjeg kraja srednje klase, čiji je mjesečni kućni budžet uglavnom usmjeren pokrivanju osnovnih životnih troškova, oni financijski potkoženiji iz krize bi mogli izaći bogatiji. Ne, doduše, zbog izdašne pomoći države, koja svugdje ipak potiče oporavak biznisa, nego zato što su prisiljeni na štednju u onim područjima gdje siromašniji od njih ne troše. Sama činjenica da u vremenu blokade i društvenog distanciranja nisu mogli odlaziti u restorane, kazališta, teretane, na koncerte i sportske događaje, putovanja i izlete, niti priređivati velike kućne zabave, na kraju krize mogla bi se, pod uvjetom da im u vrijeme krize nisu zamrli prihodi, pokazati kao značajan višak na računu. Društveni život u gradu je skup.
Buduća podjela
Kriza je otkrila i moguću buduću podjelu radnog dijela društva, na one koji mogu raditi od kuće, u pravilu visoko profilirane profesionalce, menadžere i zaposlene na administrativnim poslovima, i na one čija se radna mjesta smatraju esencijalnima za funkcioniranje zajednice i čiji se posao ne može raditi od kuće, a tu su svi, od kvalificiranog osoblja u bolnicama (osim liječnika, koji su posebna kategorija), dječjim vrtićima i domovima za starije, proizvođača hrane, vozača kamiona, radnika po skladištima, prodavača, pa do vatrogasaca, vojnika i policajaca. Ona prva, u pravilu bolje plaćena, a rjeđe otpuštana kategorija, u koju se ubraja oko 35 posto zaposlenih, danas živi bolje i sigurnije od druge koja se već samim time što je na terenu iz dana u dan suočava s nedostatkom zaštitne opreme, zdravstvenim rizikom i privatnim financijskim problemima.
Sociolog Bjørn Enge Bertelsen, sa Sveučilišta u Bergenu gdje je sjedište Svjetskog programa za istraživanje nejednakosti, u svojem je nedavnom istraživanju došao do zaključka kako su se zemlje s relativno jakim javnim sektorom, pogotovo u Europi i razvijenim dijelovima Azije (Koreja, Japan, Australija…) krizi suprotstavile brojnim i snažnim mjerama koje dobro funkcioniraju u formalnim ekonomijama. Zemlje u razvoju s većim udjelom neformalnog (sivog) sektora u ekonomiji poput afričkih, gdje značajan dio ekonomije i danas živi na nereguliranim uličnim tržnicama, ali i razvijenog SAD-a ili Italije čije su ekonomije, što zbog useljenika, a što zbog tradicije neformalno vođenog biznisa, unatoč poduzetim mjerama ostale disfunkcionalne. Tamo gdje je udio neformalnog sektora visok, siromaštvo kao posljedica krize je izraženije.
Možda najbolji rezime dao je Abdelaali El Badaoui, osnivač pariške udruge Banlieues Santé, čiji je cilj francusko zdravstvo učiniti dostupno svima: “koronavirus nije stvorio društvenu krizu, virus je jednostavno pokazao razinu bijede u kojoj mnogi ljudi žive već danas. Sada je vidljivo da u ovoj zdravstvenoj krizi, u borbi društva s bolešću nisu svi jednaki, a trebali bi biti. Koronavirus bi trebao biti naša prilika da promijenimo način na koji se odnosimo prema ljudima koji se svakodnevno susreću s problemom nejednakosti”. To vrijedi jednako u Francuskoj, SAD-u, Njemačkoj, Italiji, Hrvatskoj…
Nema komentara:
Objavi komentar