Petak
22.07.2016.
PULA
22.07
28°C
Danas: 20°C - 30°C
Danas: 20°C - 30°C
- NASLOVNA
- PULA ISTRA
- HRVATSKA
- CRNA KRONIKA
- MOZAIK
- SPORT
- KULTURA
- SVIJET
- VODIČ
- MIMEDIJA
KOLUMNA
Kad umre dijalekt, s njim umire i zajednica
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 21.06.2016 | 15:50 | Zadnja izmjena: 21.06.2016 | 15:50 | 0 komentara |
Stari je Marx govorio da je rad temelj zajednice, posljedično to znači da bez rada nema zajednice. Obezvređivanje rada je početna faza njegovog nestanka a mi upravo živimo vrijeme između obezvređivanja i nestanka rada. Zato valjda osjećamo kako gubimo odnos sa zajednicom: razrjeđuju se obrisi, magla je sve gušća, ljudi bježe u virtualni svijet interneta, web prostora. Noću, na tisuće potencijalnih killera- ubojica prelistavaju web stranice tragajući za žrtvom na koju će raspaliti tone otrova i govna. Hote delat, viče stari Frane ali uzalud, uši su im začepljene muzikom, oči zalijepljene za ekran kompjutera. I da bi imali volje delat ne bi znali gdje bi i što bi, to je novi lumperproletarijat o kojemu je Marx govorio i kojega je dobro opisao. Žive na margini jezika jer gubitkom zajednice ili gubitkom rada gubi se i jezik: znaju samo psovat. Veliki talijanski filozof i književnik Umberto Eco je nekoliko mjeseci prije smrti izjavio kako je svijet interneta svijet imbecila, osoba koje su do nedavna gluposti valjale tek za šankom neke birtije i kojima je internet ponudio javni prostor. Marx dodaje da se najčešće lumperproletarijat sklanja u nacionalizam, dodat ću da je lokalpatriotizam jednako štetan i sigurno skrovište. U svezi odnosa između rada i jezika pronašao sam zanimljiv tekst književnika iz susjedne Furlanijske pokrajine Tita Maniacca. Na kraju sitne knjižice posvećene povijesti Friulija Tito Maniacco konstatira slijedeće: " Živimo u društvu koji sustavno i metodički likvidira rad, ne ovaj ili onaj određeni rad već rad koji je bio temelj izgradnje naše zajednice. Furlanijski jezik je plod tog rada, pretežito poljoprivrednog, nestankom rada nestaje i jezik i pitanje je da li se on može održati posredstvom raznih akademija i književnih nagrada". Nedavno sam imao priliku prisustvovati u Vižinadi zanimljivom festivalu čakavske poezije "Verši na šterni". Tokom predstavljanja pjesnika akademik Tonko Maroević je rekao da čakavština umire, da je smrt dijalekata dio svakodnevnice. Osobno, sam više vezan za istroromanske dijalekte, posebice za rovinjski koji je na samrti unatoč poštenom radu nekolicine boraca koji ga pokušavaju održati u život. Promatram Rovinj i utvrđujem nestanak rada kako sam ga doživljavao u djetinstvu: gotovo da nema više ribara, seljaka ima jako malo, a dijalekt je bio njihov jezik, materinji jezik. Je, turizam donosi rad: bio sam nedavno na jednoj pučkoj fešti u malom gradiću, ono malo izvornog što se nudilo podleglo je turističkom imperativu: ugoditi i prodati. Situacija s čakavštinom sve je bliža rovinjskoj dijalektalnoj sudbini.
Tamo gdje ne raste vinova loza i maslina širi se šikara i boška, tamo gdje se obrađuje loza i maslina primjećujem ruke furešta: Slavonaca, Vukovarčana, Bosanaca, Makedonaca, dolaze iz područja gdje je rad definitivno nestao i rade za vlasnike zemlje, podruma i bačvi. Takmiče se poslodavci tko će manje platit, nema kraja, sindikati mrmljaju, ali njihova je snaga isplahnula, odlepršala, rastopila se kao snijeg na suncu. Još malo pa će Limska draga postati šuma, tamo nitko više ne obrađuje zemlju, u selima niču bazeni: plava rupa zaborava.
Za kraj nudim vam pjesmu Tomislava Milohanića Slavića "Palickan i blagoslivjan", koju je autor pročitao na manifestaciji u Vižinadi :
Tamo gdje ne raste vinova loza i maslina širi se šikara i boška, tamo gdje se obrađuje loza i maslina primjećujem ruke furešta: Slavonaca, Vukovarčana, Bosanaca, Makedonaca, dolaze iz područja gdje je rad definitivno nestao i rade za vlasnike zemlje, podruma i bačvi. Takmiče se poslodavci tko će manje platit, nema kraja, sindikati mrmljaju, ali njihova je snaga isplahnula, odlepršala, rastopila se kao snijeg na suncu. Još malo pa će Limska draga postati šuma, tamo nitko više ne obrađuje zemlju, u selima niču bazeni: plava rupa zaborava.
Za kraj nudim vam pjesmu Tomislava Milohanića Slavića "Palickan i blagoslivjan", koju je autor pročitao na manifestaciji u Vižinadi :
Palickan lišnjake mendule vorihe
certi su napunili bisage i vriće
palickan ufanje beside i smihe
ko ne sad ko ne ja ki će?
palickan bobice grojza vinje su puste
pune su jučke bačve badnji bajaduri
prazna su srca a trpeze tuste
štaze i puti zgubjeni u buri
palickan zrnje klase šenice
ledene su škrile kasuni se pune
za stare ni mista palaci prez dice
lačni su krotki a siti se bune
palickan i blagoslivjan mrvice i taje
u se skupjajući rashitane kuraje
*********************************************************************
Severino ·
Joh je meni.
Ma ča si pak
Sa zemjom ravna
Badavsu.
Škvarom,
I špagom
Puste, jenog za drugim u filu slaga.
Noni naši,
Di su pojili se,
Pod smrikom –u hladu
I tancali na kolinu
Tebe i mene:
Koščave i bose.
Štrigune mengafonima si vabia.
Gražom posičenom, da tiraju sada,
Dicu našu –
Sa zemjom ravna
Badavsu.
Škvarom,
I špagom
Puste, jenog za drugim u filu slaga.
Noni naši,
Di su pojili se,
Pod smrikom –u hladu
I tancali na kolinu
Tebe i mene:
Koščave i bose.
Štrigune mengafonima si vabia.
Gražom posičenom, da tiraju sada,
Dicu našu –
na duntrinju,
Sve naše si razbija.
Nema komentara:
Objavi komentar