JURICA PAVIČIĆ (PREPORUČENO)

VIJESTI IZ LILIPUTA

Milanović suštinski ne razumije zašto ljudi koji glasuju za njega to rade

AUTOR: 
• • Jurica Pavičić
 OBJAVLJENO: 
• 30.07.2016. u 23:16

HANZA MEDIA

Početkom 90-ih slovački je prozaik Peter Pištanek napisao roman “Rivers of Babylon” za koji će se koju godinu potom ispostaviti da je bio najtočnije proročanstvo o tome kako će izgledati istočnoeuropska tranzicija. Još 1991., puno prije nego što će kod nas biti iskovana fraza “dvjesto obitelji”, te puno prije nego što će Kekin napisati svoju “Bog domovina nacija”, Peter Pištanek je u svom romanu opisao kako će u Istočnoj Europi izgledati tranzicijski građanin Kane. U Slovakovom romanu, taj će se slovački Kane zvati Racz. U prvom tomu Pištanekove trilogije, rečenog Racza upoznajemo kao ložača u kotlovnici bratislavskog hotela. Tijekom tri toma, Pištanekov će Racz postati kriminalni, pa poslovni velmoža, privatizirati svoje bivše radno mjesto, te s nogom i pol ugaziti u politiku. Slovačka je u Pištanekovom romanu postala društvo u kojem su Raczovi pobijedili. Možda i zato što ju je tako vidio, Peter se Pištanek u martu prošle godine ubio.

Malo je ljudi u Hrvatskoj čitalo “Rivers of Babylon”. Ali narativi o bivšim skladištarima, ložačima i bageristima koji su iskoristili čuperak sretne povijesti, te se uz pomoć politike vinuli među dvjesto obitelji sastavni su dio hrvatske pučke političke mitologije. Hrvati su fascinirani onim što se kod nas obično zove “prvi milijun”, te im ništa tako ne raspiruje maštu kao priče o današnjim barunima kapitalizma koji su u poslovnim počecima švercali robu iz Caritasa ili vojsci prodavali pome. Kao da se u toj priči - priči o društvenoj eliti izašloj iz masne kaše 90-ih - na neki način krije i prapriča o cijelom društvu. Društvu koje je izraslo na temeljnom, skarednom nemoralu: dok su jedni u ratu gubili glave, kuće i zavičaje, drugi su u toj klaonici stjecali prvi milijun.

Puno je takvih priča u Hrvatskoj. No, mislim da ni jedna biografija ne ilustrira tu hrvatsku “velepriču” tako dobro kao biografija detroniziranog kneza Neretve, Stipe Gabrića Jamba. To je priča o malom, mjesnom inženjeru agronomije koji u intenzivno voćarsko-povrtlarskoj regiji prvih godina kapitalizma ulazi u agrobiznis. To je priča o mladom poduzetniku koji privatizira lokalnog trgovinskog oligopolista i postaje ono što se u Hrvatskoj krivo zove “tajkun”. Kako to neizbježno u to doba biva, poslovni arivist živi pod protektoratom tada svemogućeg HDZ-a, te tadašnjeg vladara Neretve Luke Bebića. Mladi biznismen starom političaru daje poklone, plaća mu avionske karte i financijski pomaže stranci. Istodobno, Jambo u to doba doživljava ekonomski uspon. Od Kleka do Dubrovnika kupuje apartmanska naselja i građevinska poduzeća, no ponajviše zarađuje tako što vojsci u ratu skupo prodaje povrće i voće. Do početka iduće dekade, dvojbeni dug MORH-a spram mladog metkovskog trgovca narast će na 17 milijuna kuna koje će mu tadašnji državni odvjetnik Petar Šale priznati jednim pisanim podneskom. U idućim godinama, zbog te osebujne vojno-agrarne ekonomike obojica će se vući po sudnicama.

Ali kako je HDZ-ova moć slabila, tako i Jambi HDZ više nije trebao. To je trenutak kad metkovski trgovac pomidorama radi svoj posljednji pištanekovski korak: ulazi u politiku. Prvo kao nezavisni kandidat, a potom kao HSS-ovac postaje gradonačelnik Metkovića, i time zaokružuje bezuvjetnu feudalnu vlast nad jednim komadom Republike Hrvatske. Metkovićem će Jambo vladati dugih 16 godina. Tijekom tog razdoblja personalizirane feudalne despocije Jambo je u svom kraju i načelnik, i šef sportskog kluba, i glavni poslodavac, i ključna prevaga u Županijskoj skupštini. Poput Marlona Branda u “Kumu”, Jambo rješava sve - zapošljava, otpošljava, financira, liječi bolesne i hrani gladne. Pritom se neretvanska krajina pod Jambovom vlašću pretvara u grotesknu mini simulaciju Hrvatske tog doba kao cjeline. Slično kao tada Sanader, slično (uostalom) kao i danas Vlahušić ili Bandić, Jambo koristi javni novac da bi korumpirao vlastite građane, što mu je u općini s par tisuća duša beskrajno lako. On javnim novcem na stranačkim skupovima dijeli sadnice, plaća stranačka hodočašća u Međugorje, dijeli donacije sportašima i lovcima kao da je darežljivi mecena, a ne čuvar javnog novca. Rezultat je naravno sličan onom na nacionalnoj razini: a to je dug. Metković pada u dužničku komu koja će 2012. Jambu konačno koštati vlasti. Umjesto njega, na vlast dolazi mladi klerikalac čije ime danas znaju svi: Božo Petrov. Pritom je strašno bitno shvatiti da su ova dva fenomena u čistoj dijalektici. Petrovljevog asketskog “austerityja” ne bi bilo da nije prije toga bila Jambinog feudal-socijalizma, baš onako kao što dijete u siječnju ne bi bilo bez blagdanskog prežderavanja. Jambo je bio šećerna gozba, Petrov je stigao kao gorka medicina.

Jambina biografija ukratko mala je simulacija koja točno pokazuje povijest četvrti stoljeća ove improvizirane skalamerije koju zovemo Republika Hrvatska. To je priča o pištanekovskom “Raczu” koji zarađuje svoj tajanstveni prvi milijun. To je priča o mutnoj privatizaciji. To je priča o “crony capitalismu” u kojem pseudokapitalisti stječu profit jer posluju s nehajnom, rastrošnom i korupcijom prošupljenom državom. To je priča o tranzicijskim a-ideološkim političarima koji se održavaju na vlasti time što potkupljuju glasače ribama, sadnicama i donacijama. To je priča o lokanim gubernatorima koji su personaliziranu moć izgradili time što nije bilo sustava i pravila, pa im je diskreciona moć bila bezuvjetna. Priča o Jambi utoliko je zanimljiva što u sebi sadrži više priča, sve listom ključnih za razumijevanje Hrvatske. Jambo je u jednom tijelu i jednom životu uspio biti i Kutle, i Todorić, i Sanader, iKerum, i Bandić. Jambina povijest je povijest 25 godina Hrvatske.

No toj povijesti nije kraj. Jer ovih dana biografija Stipe Gabrića Jambe doživjet će novi intrigantni obrat. Čovjek koji je karijeru počeo kao HDZ-ov tajkunčić na rujanskim će se, naime, izborima naći na zajedničkoj listi koalicije koju predvodi SDP. Sukladno dogovoru SDP-a i HSS-a, Stipi Gabriću Jambi pripast će osmo mjesto u 10. izbornoj jedinici. Gabrić Jambo će se tako na listi pseudoljevice sučeliti s ljudima koji su ga prije četiri godine detronizirali s mjesta metkovskog gradonačelnika, s ljudima koji su u međuvremenu postali ono što se zove Most. Ono što se nekad zvalo ljevica, u 10. će izbornoj jedinici glasačima ponuditi HDZ-ova tajkuna koji je deset godina u cijeloj jednoj regiji gospodario novcem, sudbinama i životima. Stranka koja je nekad isticala svoju “visoko podignutu ljestvicu” ponudit će glasačima čovjeka koji ne može ni prebrojati koliko je optužnica protiv njega podignuto.

Riječ je ukratko o odluci koja je sa stanovišta političkog morala temeljito skaredna. Riječ je o odluci koja, nadalje, pokazuje da je SDP od stvarne ljevice ideološki udaljen jednako koliko i HDZ. No u ovoj konstelaciji nije nevažno ni to da je riječ o odluci koja je sa stanovišta političkog PR-a istinska noćna mora. Na rujanskim će se izborima naime SDP i Most sučeliti ratujući jednim dijelom i za iste glasače. Pritom obje strane pokušavaju difamirati onu drugu kroz dva jednostavna, prepoznatljiva narativa, narativa koji su utoliko efektni što su napola (ili tri četvrt) točni.

S jedne strane, SDP glasačima šalje poruku da su mostovci ultrakonzervativci koji će sigurno koalirati s HDZ-om, te da je glas za njih glas za HDZ. S druge strane, mostovci glasačima odašilju poruku da je SDP isto što i HDZ, jer da obje velike stranke imaju istu političku praksu, te isto odsustvo sustava vrijednosti. U takvim okolnostima, svaki Mostov PR ili PR Živog zida morao je pociknuti od radosti kad je vidio koga je to Milanović smjestio na osmo mjesto liste u južnoj Dalmaciji. Milanović kao da je svojim političkim protivnicima dao municiju da na njoj južno od Splita grade cijelu kampanju. SDP vam nudi HDZ-ovog “crony” kapitalista. SDP vam nudi tajkuna. SDP vam nudi čovjeka koji je jednu regiju ostavio u dužničkoj komi. SDP vam nudi točno ono protiv čega se “reformisti” moraju boriti. Da sam ja na mjestu Mosta ili HDZ-a, od danas pa do rujna ne bih prestao ponavljati: Jambo, Jambo, Jambo….

Ali PR učinak Jambova pojavljivanja na listi samo je jedan, i manje bitan dio ovog političkog skandala. Mnogo je gore to što pojavljivanje Jamba na SDP-ovoj listi pokazuje do koje je mjere SDP postao ideološki dezorijentirana stranka. Uvrštavanjem na listu čovjeka koji se obogatio kao HDZ-ov ratni liferant povrća pokazuje da Milanović suštinski ne razumije zašto ljudi koji glasuju za njega to rade, te da ne razumije dubinsku traumatiziranost urbanih glasača nasljeđem ratnog profiterstva i Tuđmanovih bogataša. Dok ga desnica mrzi i kinji kao komunjaru i antijugoslavenskog zatornika, Milanović se nažalost iz svakog koraka u korak pretvara u uzornog tuđmanista. Stipe Jambo samo je još jedna sastavnica tuđmanističkog nasljeđa koju je odlučio svesrdno prigrliti