KOMENTAR INOSLAV BEŠKER

Sve su izvjesnije sumnje da je Erdogan odobrio puč

AUTOR: 
• • Inoslav Bešker
 OBJAVLJENO: 
• 17.07.2016. u 20:02

REUTERS

Pokušaj državnog udara u Turskoj iz sata je u sat sumnjiviji. Munjevita je spremnost kojom je režim predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana probrao gotovo 3000 (!) sudaca i tužilaca koje je trebalo suspendirati, a neke i zatvoriti, kao pomagače puča, suradnike izbjeglog imama Fethullaha Gülena.

Postoje dvije mogućnosti: ili unutar te iste sudbene vlasti Erdoğan barata istražnim aparatom koji je kadar u nekoliko sati provesti temeljitu istragu, utvrditi utemeljenu sumnju i na temelju toga suspendirati i hapsiti, brzinom i uvidom kojim inače posjeduje samo dragi Bog, ako postoji – ili je ta čistka bila otprije pripremljena, pa se samo čekao pogodan moment, koji je puč pružio, ili je čak puč izazvan, odnosno dopušten, da bi se Predsjednik, koji po Ustavu nije na čelu izvršne vlasti (ta uloga pripada premijeru), ali koji tu vlast nepovlasno drži u ruci, koji je iznjedrio vlastitu definiciju terorizma, neprihvatljivu Evropskoj uniji, kako bi mogao eliminirati nepoćudne parlamentarne zastupnike a time i presudnu porciju zakonodavne vlasti, sada riješio i nepoćudnog dijela sudbene vlasti, jedine koja ga je dosad povremeno i umjereno kočila u nedemokratskim nasrtajima, pa i na novinare.

Ako je to posrijedi – a indicije vode u tom smjeru – treba ponovo pretresti činjenice i vidjeti temelje li se indicije na njima.

Prvo, puč je proveden traljavo. Ni sjene one efikasnosti koje je Turska vojska – druga po snazi u NATO-u (!) – pokazala u državnim udarima 1960-1980, ni traga one odlučnosti kojom mlati po Kurdistanu, ne štedeći ni svoju baštinu. Nisu iskorištene elitne jedinice, nego uglavnom novaci, zbunjeni momci, od kojih su neki zaprepašteno tvrdili da su bili uvjereni da je posrijedi vojna vježba. Vidjeli smo snimke kako ih preplašene tuku i policajci i civili – potpuno nespojivo s duhom koji bi pokazali vojnici koji su svjesno riskirali život u obranu svog ideala domovine. Napokon, ne znam kako je u Turskoj, ali na Balkanu je teško zamisliti da civilni policajci tuku vojnike koji trpe, u nas je obično policija izvlačila deblji kraj, opasač je znao biti moćniji od pendreka, imam neka osobna iskustva, iako ne recentna.

Drugo, među generalima i visokim časnicima koji su također uhićeni poslije propasti puča, navedeni su Erdal Öztürk, zapovjednik Treće armije, Adem Huduti, zapovjednik Druge armije, te njegov zamjenik Avni Angun, te bivši zapovjednik Vojnog zrakoplovstva Akin Öztürk. Treća armija djeluje protiv kurdskih “terorista”, odgovorna je za istočne i južne pokrajine - ne raspolaže li ona trupama s visokom bojnom spremnošću, a ne preplašenim dečkima koje smo vidjeli pokorne?

Treće, pučisti jesu krenuli na centre političke i komunikacijske moći, ali nisu došli ni blizu glavnom i neprikosnovenoim centru moći - a to je sam Erdoğan. Blokirali su aerodrome u Ankari i Istanbulu, ali im je svejedno Erdoğan neometan sletio na Atatürkov aerodrom u Istanbulu, pa je čak - kako javljaju turski i inozemni izvori – njegov dolazak najavljen pola sata ranije, uz upit: jesu li televizijske trupe spremne?

Četvrto, prve najave priprema udara objavljene su prije otprilike dva mjeseca, ali tada su energično demantirane iz Ankare.

Peto, dok je još sve bilo u previranju, dok se činilo da je Erdoğan odsječen od institucionalnih komunikacija, dok se preko FaceTimea javio na smartphone pred kamerom turskog CNN-a, već je optužio Fethullaha Gülena kao organizatora puča. Na temelju koje istrage, čijih priznanja, kojih dokumenata? Ili je i to već bilo unaprijed pripremljeno?

Postavlja se, naravno, pitanje zar bi turski vođa inscenirao, ili makar dopustio akciju, koja je stajala života 161 civila i pripadnika policije te 104 pučista, dok je broj ranjenika nadišao 1440? Posrijedi je zbroj žrtava gori nego u nekima od razglašenijih terorističkih atentata.

Erdoğanovi protivnici odvraćaju da je sadašnja turska vlast pobila bitno više ljudi u turskom i iračkom Kurdistanu, pa da joj 200-300 mrtvih više ili manje malo znače, ako služe političkom cilju: eliminiranju protivnika.

Naravno, sve to su samo pretpostavke i indicije, nisu dokazi. Možda i labave, ali svakako daleko obrazloženije od onih koje je dosad iznio Erdoğanov režim. Jedan od bližih suradnika Angele Merkel, demokršćanin Elmar Brok izražava bojazan da bi Erdoğan sada mogao “pokušati proširiti svoju moć”, “promijeniti ustav u autokratskom smjeru”, te time “podvojiti zemlju”.

Erdogan: Odmah vratiti smrtnu kaznu!

Turski predsjednik Tayyip Erdogan u nedjelju je rekao da ne može biti odgađanja uporabe smrtne kazne nakon propalog pokušaja puča, dodajući da će o tome vlada razgovarati s oporbenim strankama. Govoreći mnoštvu svojih pristaša koji su tražili smrtnu kaznu pred svojom kućom u Istanbulu, Erdogan je rekao: "Ne možemo zanemariti ovaj zahtjev".

Turska je ukinula smrtnu kaznu 2004. kako bi udovoljila kriterijima Europske unije za pristupanje, a nije nikoga pogubila od 1984. Erdogan je isto tako pozvao svoje pristaše da do petka nastave prosvjede na ulicama i trgovima protiv pokušaja vojnog udara rekavši kako prijetnja protiv njega još nije do kraja uklonjena. (Hina