PIŠE MILAN PAVLOVIĆ
U Uljaniku sve isto k'o i lani
Punih trinaest mjeseci proteklo je od dana kada je Europska komisija dala „zeleno svjetlo“ i omogućila hrvatskoj Vladi da jamstvom za kredit u visini 96 milijuna eura krene u akciju žurnog spašavanja posrnulog pulskog brodogradilišta. Premda je svakoj birokraciji, a pogotovo onoj europskoj, beskrajno lutanje labirintima procedure i propisa sigurno daleko bliskije od žurbe i traženja nekakvih prečica, u slučaju Uljanika iz Bruxellesa su čak uspjeli prepoznati ozbiljnost situacije i shvatiti nestrpljenje Hrvata da što prije krenu u akciju spašavanja jedne od strateških grana svoga gospodarstva i pulskog brodogradilišta. Dajući "zeleno svjetlo" kreditu za međufinanciranje, procijenili su da bi čitava priča trebala uspješno biti zaključena za najviše 180 dana i zato je teško i zamisliti izraze lice i poglede koje su među sobom razmijenili ti briselski dužnosnici kada im je početkom ovog tjedna na vrata ponovno zakucala ekipa iz Hrvatske s istim pitanjima o međufinanciranju i žurnoj akciji spašavanja.
Izjavu za medije koju je dao nakon odrađenih sastanaka ministar gospodarstva Darko Horvat započeo je pričom o umjetnoj inteligenciji, strateškim dokumentima i digitalnoj transformaciji hrvatskog gospodarstva, sve bez sumnje važnim temama za budućnost Hrvatske i Europe. No, njihovim isticanjem u prvi plan stekao se dojam da mu škver i njegova problematika ni ovoga puta nisu bili baš na vrhu liste prioriteta. Slušajući taj uvod koji je trajao više od četiri minute bilo je jasno da o Uljaniku od ministra nećemo čuti ništa previše ni pozitivnog ni novo, jer političari, ako imaju dobre vijesti, onda s njima i počinju priču.
Što je zapravo novoga i što su eurobirokrati poručili ekipi koja je nakon godinu dana još uvijek na početku posla koji je lani trebao biti odrađen za šest mjeseci? Pa ništa od onoga što se već nije čulo i znalo. Osnovna poruka je da Uljanik ima izgleda dočepati se restrukturiranja samo uz strateškog partnera koji ima novac i spreman je na ulaganje
Mjesecima je ta tema bila okosnica prijepora i s nesuđenim strateškim partnerom Dankom Končarom s kojim je na koncu ljubav i pukla jer nije bio spreman preuzeti ulogu „potentnog investitora“. Europa nam je, prema Horvatovim riječima, u ponedjeljak kazala da ista pravila koja su vrijedila za Končara moraju vrijediti i za Tomislava Debeljaka. Dakle, pola novca može dati država, a drugu polovicu mora dati Debeljak. Za skidanje blokade i izbjegavanje stečaja u oba brodogradilišta, Uljaniku i 3. maju, isplatu dijela zaostalih plaća i nastavak gradnje preostalih brodova prema Horvatovoj procjeni neophodno je uložiti oko 600 milijuna kuna. No, jasno je poručeno da se u tu priču neće ni kretati ako polovica iznosa ne stigne iz Brodosplita.
Debeljak se zasad ne oglašava, no ako je suditi prema izjavama koje je davao nakon što je izabran za strateškog partnera, nije baš izvjesno da je spreman pristati na takvu podjelu troška spašavanja pulskog i riječkog škvera. Dugo se po kuloarima spekuliralo da je glavni motiv njegova interesa za ulazak u ovu priču proračunski novac namijenjen restrukturiranju. No, nakon što u Vladi nisu pokazali baš veliko razumijevanje ni za procijenjenih 2,8 milijarde eura troška restrukturiranja, ni za koncept po kojem bi država s polovicom tog iznosa Uljanik odmah trebala sanirati sama, pitanje je da li i koliko i bez novog uvjeta začinjenog značajnim vlastitim ulaganjima Debeljaka ta igra oko Uljanika uopće više i zanima.
********************************************************************************
Uljanik, kao i sva globalna bogatstva, stvorena stoljećima, radničkim mukama, znojem, krvlju i suzama, njihovo je isključivo i apsolutno vlasništvo, koje se ostvaruje tek novim revolucijonarnim normama De Leonove teorije Socijalističkog Industrijskog Socijalizma,/SIU/odnosno,i TEK civilnom nadvečinskom glasovnicom jednokratnog proglašanja Socijalističke Republike Rada, kao i jednoratnim proglašenjem kraja kapitalističkog, i klasnog društva.
Ništa manje ni više od toga.
Nema komentara:
Objavi komentar