Ploča s ustaškim ZDS, svojevrsni test odnosa Plenkovićeve vlasti prema crnokošuljaškim provokacijama, više je od godinu dana stajala u Jasenovcu, tik uz memorijalni kompleks. Premda je zamišljena, a tako je i funkcionirala, kao živi dokaz da su se ustaše vratile na mjesto zločina, na koncu je na jedvite jade preseljena, ne i uklonjena
Bilo bi dobro i zdravo za hrvatsko društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija u Jasenovcu – više je puta uoči ovogodišnjih tužnih jasenovačkih obljetnica istaknuo Andrej Plenković. Ali to se ni ovoga puta nije dogodilo. Dogodilo se upravo suprotno. Komemoracije su ponovno, četvrtu godinu zaredom, bile odvojene, što je – kako ispravno implicira premijerova izjava – za Hrvatsku loše i bolesno.
U petak se podno Kamenoga cvijeta, u organizaciji predstavnika jasenovačkih žrtava, židovskih, srpskih i romskih organizacija te antifašista, slegla rijeka ljudi. Po neugodnoj kiši, ružnom vremenu usprkos, koračala je nikad brojnija kolona da bi se poklonila sjenama ustaškog logora smrti. U nedjelju su Jasenovac pohodili predstavnici vlasti. Ispod spomenika stislo se s premijerom Plenkovićem na čelu, a ponovno uz izostanak šefice države, dvjestotinjak ljudi. Šaka jada. Premda će premijer istaći kako je to jedina službena komemoracija, valjda za razliku od one prethodne koju bagatelizirajući naziva, doslovce, neformalnom, brojnost sve govori. “Opet smo ovdje, već četvrti put, sami, mi potomci žrtava zločinačke NDH”, u potresnom je govoru u petak konstatirao Ognjen Kraus. Ali nisu sami, uz njih su ovoga puta stale oko dvije tisuće ljudi. Ali ne i predstavnici hrvatske države. Sami su u Jasenovcu bili oni koji smatraju da žrtve mogu komemorirati bez Židova, Srba, Roma i hrvatskih antifašista… Sam je tamo bio Andrej Plenković sa svojom ministarskom svitom.
PREMIJER BEZ PETLJE
Za odvojenost komemoracija predstavnici vlasti krive one koji ne žele s njima. Premijer poncijevski pere ruke. Tvrdi da je njegova Vlada u tom pogledu puno učinila i da bi do većeg napora trebalo doći i s druge strane. Za dogovor je, kaže, potrebna volja svih uključenih. Sugerira da među nasljednicima pobijenih takve volje nema. Gotovo kao da službenu komemoraciju bojkotiraju bez razloga, iz nekog svog kaprica. Kao predsjednik Koordinacije židovskih općina Kraus je jasno naveo razloge bojkota: “Dok se ZDS ne makne iz upotrebe, nećemo sudjelovati na službenoj komemoraciji”, rekao je, podsjećajući vladajuće da ustaški pozdrav “za dom spremni” zabranjuju i hrvatski Ustav i odgovarajući zakoni. “Tražimo samo da poštujete hrvatske zakone”, zakucao je svoju poruku Vladi. Tvrdnju da situacija posljednjih godinu dana postaje sve gora, a ne bolja, argumentirao je između ostalog i silnim žarom s kojim se Plenkovićeva ekipa posvetila rješavanju nedavno iskrslih problema s komemoracijom na Bleiburškom polju. “Da ste u razgovore s nama uložili onoliko energije koliko ste uložili u komemoraciju u Bleiburgu, danas bismo ovdje bili zajedno”, poručio je vladajućima iznad jasenovačkih polja smrti.
Optužbu da se njegova vlast ponaša oportunistički, pa i kukavički prema povijesnom revizionizmu, premijer odlučno odbacuje. U mojoj Vladi nema ni zrna revizionizma, tvrdi. Lijepo je čuti, ali činjenice govore nešto drugačije. Ploča s ustaškim ZDS, svojevrsni test odnosa Plenkovićeve vlasti prema crnokošuljaškim provokacijama, više je od godinu dana stajala u Jasenovcu, tik uz memorijalni kompleks. Premda je zamišljena, a tako je i funkcionirala, kao živi dokaz da su se ustaše vratile na mjesto zločina, na koncu je na jedvite jade preseljena, ne i uklonjena. Predsjednica države, HDZ-ove gore list, sve donedavno je ZDS proglašavala starim hrvatskim pozdravom. Iako bi moralo biti općepoznato da se njime služila samo zločinačka NDH, ZDS-om pečateći donošenje rasnih zakona, odluke o formiranju koncentracijskih logora i objave o masovnim likvidacijama. Aktualni premijer nema petlje da poput Ive Sanadera brzopotezno makne ustašlukom konotirane spomenike, nego im titra. Ne zato što je ustašofil, nego zato što je kompromiser.
SPLITSKI BAL VAMPIRA
Plenkovićeva ministarstva financiraju udruge koje šire laži o karakteru hrvatskog Auschwitza. Sponzoriraju besprizorne revizioniste kojima je Jasenovac mjesto humanog zbrinjavanja Židova, a ne genocidno stratište. Ministri mu toleriraju i dopuštaju opskurna okupljanja. Štoviše, preko svojih su predstavnika sudjelovali i na nedavnom ustaškom derneku u Splitu, na kojem je 10. travnja, na dan formiranja zločinačke NDH, tip s hitlerovskim brčićima, da ne bude zabune, postrojio svoje crnokošuljaše. Skup nije zabranjen, nego je održan pod zaštitom policije. Premda se splitska riva prolamala ustaškim ZDS-om, protiv počinitelja se neće uredovati, nego je neugodna tema prebačena Državnom odvjetništvu. Ali su čuvari reda i zakona spriječili splitskog aktivista i veterana Zorana Ercega da ljubiteljima Crne legije razvije transparent o djeci pobijenoj u Jasenovcu. Više od dvadeset tisuća imena. Splitskom balu vampira nazočili su predstavnici nacionalne, županijske i gradske vlasti. Ministar branitelja Medved poslao je posebnog izaslanika, da bi se nekoliko dana kasnije osobno pojavio u Plenkovićevoj pratnji u Jasenovcu. “Do kada, ministre policije i premijeru?” upitao je Ognjen Kraus, referirajući se na jezovitu ustašku paradu u Splitu.
Ni zrna revizionizma u mom HDZ-u i mojoj Vladi, rekao bi premijer. Otkad sam ja na čelu HDZ-a, više nema ni najmanjih natruha revizionizma ili negiranja Holokausta, doslovce tvrdi. Po njemu, te se pojave mogu vidjeti samo kod marginalnih skupina koje s njegovom strankom i njegovim kabinetom nemaju baš nikakve veze. Dobro, neki su pomaci, vrlo sitni, zaista napravljeni. Plenković je otvorio razgovor s organizacijama jasenovačkih žrtava, ali je to učinio tek nedavno, nakon što godinu dana ni prstom nije mrdnuo. Sada bi htio jednu kolonu: lijepo bi se vidjelo pred svijetom i hrvatskim skorim predsjedanjem Europskom unijom. Primjetno je također da trenutno ne bježi u floskulu o “dva totalitarizma”, nego osuđuje poimence zločinački ustaški režim. Komemoraciju u Bleiburgu podržava, ali osobno tamo neće ići, dok je u Jasenovac ipak došao.
Ali sve kad bi i stajale njegove samohvale da je napravio iskorake goleme poput Velebita, a one nikako ne stoje, premijer bi morao pokazati razumijevanje za osjetljivost potomaka jasenovačkih žrtava koji su s razlogom uznemireni svakim koketiranjem s ustašlukom, pogotovo kad takve pojave dolaze iz redova vladajuće stranke i bliskih joj krugova. Avaj, umjesto razumijevanja, Plenković se o njihove strahove oglušuje ili ih otvoreno omalovažava. Čak insinuira njihovu krivnju za cijepanje nekad jedinstvene jasenovačke komemoracije. Implicitno tako opravdava novokomponiranu ustašiju. Jer, nisu, dakle, za sramotu odvojenih komemoracija u Jasenovcu odgovorni današnji replikanti nekadašnjih zdrugova, ni vlast koja ih dopušta, nego se krivnja adresira onima koji takvo cvjetanje povijesnog revizionizma smatraju nedopustivim i nepodnošljivim.
HRVATSKOJ TREBA EMPATIJA
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković djeluje razumno kad iz Jasenovca, rame uz rame s premijerom, osuđujući zločine ustaškog režima, poziva na pijetet prema svim žrtvama. Kad se zalaže “da pokušamo shvatiti jedni druge, uvažavamo bol i patnju svih koji imaju gubitke, pogotovo obitelji onih koji su ubijani na različitim stratištima”. Formalno drugi čovjek u državi žestoko se, kaže, protivi podjeli na “naše” i “vaše” žrtve. Zaista, Hrvatskoj je potrebno mnogo više međusobnog slušanja i empatije. Na svim razinama, ali prije svega s vrha vlasti. Tu su ogluhe najopasnije. Da su u Vladi bili spremni čuti čuvare jasenovačkih sjena, ni komemoracije se vjerojatno ne bi pocijepale. Međutim, načelno prihvatljiv zahtjev za jednakim iskazivanjem poštovanja prema svim žrtvama, i onima koje se spominju u Jasenovcu i onima kojih se sjećaju na Bleiburgu, opasno reducira problem.
Jer ovdje nije riječ samo o žrtvama. Riječ je o odnosu prema u Drugom svjetskom ratu vrlo jasno definiranim biblijski sukobljenim stranama. Riječ je o odnosu prema fašizmu i antifašizmu. Hrvatska je u ono vrijeme imala jednu od najbrutalnijih, najkrvavijih zločinačkih država, s vlastitim rasnim zakonima i čitavom serijom konclogora, ali je istodobno imala i jedan od u svjetskim razmjerima najblistavijih oslobodilačkih pokreta. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska proizvela je Jasenovac, sa svim njegovim strahotama, izrazom vlastite državne politike. Partizani su svoju borbu za pravednu stvar kompromitirali poratnom osvetom, cijelim onim arsenalom nepotrebne retorzije koja se danas razumije pod oznakom Bleiburga. Ali, svejedno, tu nikako nema mjesta jednačenju. Upravo suprotno, to je točka na kojoj se ne smije bježati od podjele na “naše” i neke druge. Točka na kojoj se hrvatska država, odnosno njeni čelnici moraju odlučiti. Što smatraju svojim, što je naslijeđe na koje se žele nasloniti. Ustav je odlučio da je današnja Hrvatska građena na tekovinama antifašizma, nasuprot NDH. Nažalost, jedan se dio političara, i onih na najvišim razinama, ponaša kao da u temeljnom konstitutivnom aktu države ne stoji “nasuprot”, nego ususret NDH.