ŽRTVE REŽIMA
STRADALI ROVINJSKI KOMUNISTI: Maria Quarantotta na smrt su premlatili Udbaši i zakopali ga na Golom otoku
Tukli su Maria Quarantotta nogama i šakama. On je bježao Carerom, krvario iz nosa, uši i usta, bio je sav pretučen. Kada su stigli pred Trg na Lokvi, Mario je smogao snage, istrgnuo se te potrčao do vrata stanice milicije. Vrata su se otvorila i milicioneri su povukli unutra Maria Quarantotta, ali i dvojicu batinaša. Stao sam pred vratima milicije i dobro čuo da su ga nastavili tući, piše Nicolo' Quarantotto u svom svjedočenju. Zatim su Maria odveli na Goli otok gdje je podlegao ozljedama
Nedavno sam slučajno pronašao knjigu “Memorija Golog Otoka” (La memoria di Goli Otok - Isola Calva) autora Luciana Giuricina koju je 2007. godine objavio rovinjski Centar za povijesna istraživanja u kojem je autor knjige i radio. Danas pokojni, Luciano Giuricin je od ožujka do listopada 1990. godine obavio razgovor sa 38 svjedoka masovne i brutalne čistke unutar jugoslavenskog komunističkog pokreta koja je uslijedila nakon raskida Tita sa Staljinom 1948. godine. Radi se o potresnim svjedočanstvima koje je Giuricin snimao kazetofonom i objavio bez ikakve intervencije. Knjiga ima 332 stranice i na kraju iscrpan popis 458 članova Partije s područja Rijeke i Istre koji su u vrijeme Informbiroa prošli kalvariju raznih oblika progona, višemjesečna ispitivanja, mučenja, prisilni rad na pruzi Lupoglav-Štalije, u rudnicima Raše i boksita, na drugim raznim gradilištima, izdržavanje zatvorske kazne u Puli, Lepoglavi, Glini, Rijeci. Na kraju svega upućeni su na obavljanje “društveno korisnog rada” u paklu Golog Otoka i Sv. Grgura. Slijedom te presude trajno su žigosani kao "narodni neprijatelji".
Stradalnici iz Monfalconea
Popis proganjanih iscrpna je slika o dubini partijske čistke koja je obavljena na našem području, između Rijeke i Istre. U masi mladih partijaca koji su prošli kroz obradu Udbe nalazimo 131 osuđenih i proganjanih s riječkog područja, 79 Puležana, 40 članova partije iz Labinštine, čak 89 Rovinježa dok su ostali mahom iz Vodnjana, Bala, Pazina i Motovuna. Među njima su 43 talijanska državljana, članovi talijanske Komunističke partije iz Monfalconea koji su nakon 1945. godine došli u Jugoslaviju da bi sudjelovali u izgradnji socijalizma u pulskom i riječkom brodogradilištu.
Promatrano s današnje perspektive, postblokovske, postideološke, u situaciji totalno izmijenjene geopolitičke karte Europe i svijeta, smislenost novinarskog interesa za tu daleku, prošlu, izbrisanu fazu povijesti mogla bi na prvi pogled izgledati suvišna, čak bezvrijedna. No, s obzirom da se pretežito radi o kadrovima koji su do 1948. godine, do Rezolucije Informbiroa obnašali visoke partijske, vojne i političko-sindikalne dužnosti razvoj poslijeratne Istre, sve do danas, bitno je određen tim političkim likvidacijama. Sakupljene memorije lebde u međuprostoru između povijesti i politike. Kategorija trajanja koja bitno određuje povijesno vrijeme drži nas, sve zajedno, čvrsto prikovani za te događaje. Problem dostupnosti arhivske građe i dalje visi u zraku, posljedično toga su nedostupna imena inkvizitora, mučitelja i krvnika.
Nema imena krvnika
Knjiga je satkana od svjedočanstva onih koji su prošli golgotu Golog Otoka. Giuricin zapisuje imena i prezimena osuđenih i proganjanih, ali nisu navedena imena i prezimena onih koji su osuđivali, proganjali, mučili i često ubijali političke protivnike. Kada se oni pojavljuju u sjećanjima preživjelih logoraša navode se tek inicijali, a najčešće samo prezimena. Svjesno se u strahu zataškavaju podaci.
Priču o nevjerojatnoj zbirci potresnih svjedočanstva valja dodatno nadograditi. Naime, autor je razgovore sa svjedocima obavio 1990. godine u vrijeme raspada Jugoslavije i nastanka novih država. Njegov sin, novinar Ezio Giuricin, pronicljivo nam objašnjava da je rad obavljen u tzv. vruća vremena kada su se tek otvarale neke povijesne teme. Autor je snimljeni materijal skinuo s trake, sastavio i manuskript predao rovinjskom Centru. Međutim, punih je 17 godina čekao da mu se rad objavi što je nevjerojatno dugo razdoblje. Kada je 2007. godine u sjedištu Centra u Rovinju knjiga konačno predstavljena svi su svjedoci u međuvremenu umrli kao i njihovi inkvizitori. Među stradalnicima čije je svjedočenje objavljeno u knjizi, u to je vrijeme jedino bio živ Medulinac Petar Radošević koji je niz godina robijao na Golom Otoku i koji je preminuo 2012. godine.
Gore nego u Dachau
Pitali smo dugogodišnjeg direktora Centra Giovannija Radossija zašto je rad toliko godina bio na čekanju u ladici. Odgovorio je da se pojedinosti ne sjeća, ali da dobro pamti da je na dan predstavljanja velika sala u prizemlju Centra bila ispunjena do posljednjeg mjesta i da je mnoštvo znatiželjnika prezentaciju pratilo sa ceste. Ezio Giuricin nije htio komentirati odugovlačenje oko izdavanja knjige. "Mnogi me i danas pitaju kako mogu doći do te knjige, a ja ih upućujem na Centar. Svaki drugi komentar držim za sebe," veli Ezio Giuricin.
Od Radossija doznajemo da je knjiga tiskana u 1.500 primjeraka i u kratkom vremenu rasprodana zbog ogromnog interesa publike. Radi se o interesu s razlogom, jer iznijeta svjedočanstva nevjerojatni su prizori nasilja režima nad ljudima. Robijaši s Golog Otoka govore o ponoru strave i užasa. Svjedoci, istarski i riječki antifašisti koji su preživjeli golgotu fašističkih zatvora i nacističkih logora smrti, koji su ratovali u partizanskim odredima prepričavaju detalje proživljenog mučenja na Golom Otoku uz komentar: “Tako nešto nisam doživio niti u Auschwitzu niti u Dachau”.
Rovinjski komunist
Rovinjež Corrado Rocco, rođen 1933. u Rovinju, jedan je od svjedoka iz Giuricinove knjige Memorija Golog Otoka. U lipnju 1990. svjedočio je, uz grupu bivših rovinjskih Informbirovaca, o stradanju njegovog oca te o tragičnoj sudbini ujaka Maria Quarantotta. Prihvatio je za naš list obnoviti sjećanja. Knjigu nije nikad imao u rukama i iznenadio se kad sam mu pokazao stranice s njegovim svjedočanstvom.
- Mamin brat Mario bio je jedan od najpoznatijih rovinjskih komunista. Rođen je 1910. godine i s tek navršenih 18 godina morao je pobjeći iz rodnog grada da bi izbjegao uhićenje od strane fašista. Sklonio se u Pariz gdje se uključio u antifašistički pokret. Kada je buknuo Drugi svjetski rat Mario je pristupio francuskim partizanima tzv. Maquis gdje je stekao čin kapetana. Vratio se u Rovinj 1946. godine i oduševljeno pristupio izgradnji narodne vlasti, nove socijalističke države. Bio je sindikalni aktivist i politički djelovao u promicanju jugoslavenskog rješenja za budućnost Istre, jer je Titova Jugoslavija predstavljala oživotvorenje njegovih mladenačkih ideala. Kada je buknuo sukob između Staljina i Tita Mario Quarantotto je javno podržao Rezoluciju Informbiroa. Učinio je to nastupom na skupu koji je održan u bivšem Radničkom domu u Rovinju. Bio je član talijanske komunističke Partije, a u Francuskoj je djelovao u ćelijama francuskih komunista. Izgrađen je u internacionalističkom duhu i za njega je Sovjetska Rusija predstavljala svetinju. Nekoliko dana kasnije uslijedila je reakcija Udbe. Izbačen je iz partije i sa radnog mjesta. S obzirom na strah koji je vladao gradom stric je ostao sam, svi su ga izbjegavali, nitko mu se nije smio približiti. Njegov brat Giovanni bio je seljak pa se stric sklonio u obiteljsku kuću u ulici Driovier i pomagao bratu u polju, sjeća se Corrado Rocco.
Mario Quarantotto uhićen je u travnju 1949. godine. Proveo je nekoliko mjeseci u zatvoru u Rovinju i Rijeci, a na Goli Otok je prvi puta stigao 8. rujna iste godine.
- Čim je Mario uhićen, agenti Udbe okomili su se i na brata Giovannija. Jednog dana nije se vratio sa polja, strpali su ga u kamion i poslali ga na prisilni rad na izgradnju željezničke pruge Lupoglav-Štalije. Obitelj nije znala gdje se nalazi, radio je na pruzi šest mjeseci. Kad se vratio kući u ulici Driovier zavladao je strah, mjerio se svaki korak na drvenim stepenicama zbog bojazni povratka agenata policije.
Mario Quarantotto vratio se sa Golog Otoka u srpnju 1950. godine.
- Imao sam priliku u nekoliko navrata razgovarati sa njim i stekao sam dojam da je promijenio političko mišljenje. Govorio mi je o Titu, o pravednom putu jugoslavenskih komunista. Ne znam da li je to govorio iz uvjerenja ili zbog straha. U svakom slučaju stric se po povratku u rodni grad povukao iz javnog života, živio je sa pet godina starijim bratom Giovannijem i radio u polju. Jednog dana, bilo je ljeto 1951. godine sa ulice se čuo glas dvojice agenata koji su ga zvali na razgovor. Bratu je rekao da ga sigurno zovu kako bi ga vratili na nova zaduženja. Mislim da je to rekao kako bi ga smirio. Obukao se, sišao i nikad više ga nismo vidjeli. Saznao sam da je ujak brutalno pretučen i da je u teškom stanju zbog zadobivenih batina prebačen ponovno na Goli Otok odakle se više nikada nije vratio. Moja majka nakon par mjeseci dobila je službeno pismo u kojemu su joj vlasti priopćile da je brat Mario Quarantotto prilikom obavljanja "društveno korisnog rada" preminuo zbog sunčanice, priča nam Corrado Rocco.
Uz sliku strica odjevenog u uniformu francuske vojske, Rocco nam je pokazao i kopiju pisma Rovinjca Nicola Quarantotta poslan iz Torina gdje se nastanio 1951. nakon što je optirao za talijansko državljanstvo. Nicolo' Qarantotto je kao 17 godišnjak bio svjedok teškog batinjanja Maria Quarantotta.
- Tog popodnevna u srpnju 1951. vraćao sam se doma sa posla u Tvornici duhana. Na početku ulice Carera, u blizini kavane Calisona, primijetio sam trojicu njih koji su se fizički obračunavali. Mislio sam da se radi o nekom obračunu među mladićima, približio sam se i potom shvatio da je situacija puno ozbiljnija. Prepoznao sam dvojicu poznatih rovinjskih batinaša, članova Udbe, radilo se o S. Z. i o čuvenom Z. kojega su se svi bojali. Tukli su Maria Quarantotta nogama i šakama. On je bježao Carerom, a oni su ga neprestano tukli. Jadni Mario krvario je iz nosa, uši i usta, bio je sav pretučen. Ulica je bila pusta. Nedaleko zgrade Milossa (sadašnje sjedište Zajednice Talijana) primijetio sam da se na prozoru pojavila jedna žena koja je počela vikati pozivajući dvojicu da ga još jače tuku. Mario se pokušavao braniti, ali uzalud. Njegovo je lice bilo prekriven krvlju. Kada su stigli na kraj Carere pred Trg na Lokvi, Mario Quarantotto je smogao snage, istrgnuo se te potrčao do vrata stanice milicije koja se tada nalazila na vrhu ulice. Vrata su se otvorila i milicioneri su povukli unutra Maria Quarantotta, ali i dvojicu batinaša. Stao sam pred vratima milicije i dobro čuo da su ga nastavili tuči,” piše Nicolo' Quarantotto.
U knjizi Luciana Giuricina nalazi se svjedočanstvo bivšeg logoraša s Golog otoka, Puležana Marcella Snidersicha koji je zadnji vidio živog Maria Quarantotta.
- Čim je stigao na otok smjestili su ga u previjalište gdje sam se i ja nalazio. Njegova je situacija bila kritična, ležao je gol na krevetu, cijelo mu je tijelo bilo pokriveno modricama, lice je bilo unakaženo. Mario je podlegao ozljedama slijedeće jutro. Vidio sam kako su ga zamotali u deku, svezali krajeve sa žicom i odnijeli ga u jamu gdje su se inače zakopavali poginuli robijaši, ispričao je Snidersich.
Nitko im nije pomogao
Tajna policija se okomila i na moju obitelj. Moj otac Francesco Rocco bio je poznati stolar, vlasnik moderno opremljene stolarije sa vrhunskom mehanizacijom. Nakon 1945. predao je svoju imovinu narodnoj vlasti pa je postao jedan od osnivača poznatog građevinskog poduzeća Aldo Rismondo koji je krenuo s radom upravo zahvaljujući njegovoj donaciji. Kada je buknula kriza s Kominternom otac je bio direktor poduzeća i u nekoliko je navrata odbio potpisati otkazne naloge za nekoliko radnika koji su optuženi kao Informbirovci. Otac je odveden na prisilni rad negdje u unutrašnjost Istre na kopanje boksita. Par dana nakon njegovog nestanka mojoj majci su naredili da napusti obiteljsku kuću u ulici Fontana. Stariji brat se tada nalazio na studiju u Zagrebu pa sam se sam, uz pomoć Rovinjca Lina Opare pobrinuo izvući iz kuće sav namještaj kojeg smo smjestili na voz tegljen stričevim konjem. Srećom jedna žena nam je ustupila podrum u jednoj ulici podno crkve Sv. Eufemije. U tom podrumu smo živjeli četiri godine dok se u našu kuću u ulici Fontane smjestio jedan visoko pozicionirani Udbaš. Sjećam se da smo vozom prešli preko glavnog trga na kojemu se održavao jedan politički miting. Svjesno sam odabrao taj put kako bih skrenuo pozornost sugrađana na zlu sudbinu koja nas je zadesila, ali nitko nam se nije približio, svi su okretali glavu jer su se bojali. Bio sam bijesan i bespomoćan. Tada sam polazio rovinjsku Gimnaziju pa su se agenti tajne policije okomili i na mene. Jedan od njih, D. M. prijetio mi je da će mi zabraniti odlazak na studije u Zagrebu ukoliko ne pristupim omladinskim brigadama koje su gradile željezničku prugu Lupoglav-Štalije pa sam i ja, usred ljeta i pod nesnošljivom vrućinom okusio jednomjesečni dobrovoljni rad na pruzi, priča nam svoju priču Corrado Rocco.
Nema komentara:
Objavi komentar