Iz državnog proračuna svake se godine mora namiriti oko 18 milijardi kuna za isplatu mirovina, ali trećina tog iznosa ide na privilegirane mirovine raznih skupina, među kojima su najbrojnije one braniteljske, ali ni one koje je politička klasa sama sebi odredila nisu zanemarive. Bilo bi logično da se te mirovine ne financiraju iz mirovinskih fondova
Sindikalnu akciju protiv produženja rada do 67 godina života vlast premijera Andreja Plenkovića pokušava minirati prijetnjama. U subotu, uoči Praznika rada i prvosvibanjskih okupljanja, sindikati počinju prikupljati potpise za provođenje referenduma „67 je previše“ kojim namjeravaju srušiti ono što Vlada naziva mirovinskom reformom, a uglavnom se tiče ubrzanog prelaska na duži radni vijek. „Referendum je demokratsko pravo, ali sindikalni zahtjevi znače manje mirovine i 45 milijardi duga našoj djeci i unucima“, na sve strane alarmira ministar Marko Pavić, proglašavajući referendumsku inicijativu pukim politikantstvom. Ministar rada i mirovinskog sustava prijeti, dakle, smanjivanjem mirovina, mada su i sadašnje najnepovoljnije u Europi.
Ekonomski autoriteti tvrde slično. Da je, naime, postojeći mirovinski sustav zbog nepovoljnih demografskih kretanja postao neodrživ i da se produženjem radnog staža sprečava njegov potpuni kolaps. Svejedno, vrlo je izgledno da će sindikati uspjeti sakupiti potrebne potpise. Ne zato što bi građani Hrvatske bili lijeni ili ne žele raditi. Referendum bi mogao uspjeti prije svega kao izraz revolta protiv svih nepravdi koje su u hrvatski mirovinski sustav ugrađene. Što ide na dušu kompletnoj političkoj klasi, još od devedesetih. Primjerice, odluku da će se morati raditi do 67 godina donijela je, uz tada žestoko protivljenje HDZ-a, vlada premijera Zorana Milanovića. Implementaciju tog zakona Plenkovićeva ekipa sada za pet godina požuruje, čemu se SDP odjednom žustro suprotstavlja. Toliko o vjerodostojnosti jednih i drugih! Baš kao što ni ministar Pavić nije dizao glas kad je aktualna vlada lani, kao da se kupa u parama, dodatno širila mirovinska prava za braniteljsku populaciju. O teško, neizdrživo opterećenom sustavu u tom slučaju ni riječ da bi rekao.
NAJMLAĐI UMIROVLJENICI U EUROPI
Nesporna je činjenica da je mirovinski sustav u Hrvatskoj na rubu pucanja. Da je odnos broja ukupno zaposlenih i umirovljenika vrlo nepovoljan. Onih koji mirovinske fondove pune jako je premalo, pogotovo u odnosu na ogroman broj onih koji bi od njih trebali živjeti. Činjenica je također da se ljudski vijek produžava, pa je logično da i odlazak u mirovinu to slijedi. Neke zemlje razmišljaju da ga odgode sve do sedamdesete. Ali je isto tako činjenica da ljudi u Hrvatskoj žive kraće, oko tri godine, od prosjeka Europe. Treba spomenuti i to da su neke zemlje u posljednje vrijeme odustale od namjeravanog produženja radnog vijeka na 67 godina.
Fakat je također da Hrvatska ima relativno najmlađe umirovljenike, da naši ljudi rade kraće nego u drugim europskim zemljama. Hrvatski seniori imaju samo 30 godina radnog staža, a prosjek je EU-a 35 godina. Ali tu usporedbu treba kompletirati podatkom da se ukupni radni vijek hrvatskih građana statistički jako smanjuje zbog činjenice da umirovljeni hrvatski branitelji imaju upola manje, oko 17 odrađenih godina. Ne treba zaboraviti ni pogubne posljedice pljačkaške privatizacije iz devedesetih godina, kada su se novi vlasnici društvenog bogatstva, HDZ-ovi tajkuni, po brzom postupku rješavali radnika, masovno ih šaljući u prijevremene mirovine.
VLADA SOCIJALNOG AUTIZMA
Činjenica je nadalje da se iz državnog proračuna svake godine mora namiriti oko 18 milijardi kuna za isplatu mirovina, ali trećina tog iznosa ide na privilegirane mirovine raznih skupina, među kojima su najbrojnije one braniteljske, ali ni one koje je politička klasa sama sebi odredila nisu zanemarive. Bilo bi logično da se te mirovine po posebnim propisima – kako ih vlast običava nazivati, izbjegavajući priznati da je riječ o povlaštenom statusu – financiraju posebno, iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskih fondova koji su još devedesetih temeljito počišćeni, kada ih je nova klasa vlastodržaca pretvorila u vlastiti bankomat, što je sve do danas ostalo nesankcionirano. Hrvatski su umirovljenici, zajedno s radnicima, najveći gubitnici tranzicije. Ekonomisti tvrde da danas žive lošije nego su živjeli oni u bivšoj državi, prije pedesetak godina. Kad se usporede s prosječnim plaćama, hrvatske su mirovine najniže u cijeloj Europi.
Činjenica je na koncu da je Europska komisija od Hrvatske tražila smanjivanje razlika između privilegiranih i radničkih mirovina, ali taj je zahtjev Plenkovićeva vlada potpuno ignorirala. Umjesto toga, odlučila je zaoštriti uvjete umirovljenja, za one koji ne mogu računati na povlašteni status. Nije reducirala, nego povećava broj privilegiranih mirovina. Lani usvojenim zakonom o pravima branitelja i njihovih obitelji otvorila je vrata za novo umnažanje veteranskih mirovina. Preuzela je obaveze čak i prema onima koji ne žive u Hrvatskoj i nikad nisu pripadali Hrvatskoj vojsci. Tim slijedom zahtjeve je već podnijelo oko 18.000 hrvatskih veterana i oko 10.000 pripadnika HVO-a. Kad se to izglasavalo, ministar Pavić nije vrištao o ugrožavanju mirovinskog sustava niti je prijetio smanjenjem mirovina. Premda objektivno takvi tereti drže hrvatske umirovljenike na dnu Europe. Recentnim redizajniranjem mirovinskog sustava, produženjem radnog vijeka do 67 godina života i strožim penaliziranjem prijevremenog umirovljenja, aktualna je vlada pokazala dvije stvari. Prvo, pokazala je svoj socijalni autizam, odnarođenost i bezobzirnost. Ono što papa Franjo u svojoj molitvi na Veliki petak naziva srcem kamenim. Govoreći o patnjama migranata, ali i siromašnih, gladnih, starih i zlostavljanih, Papa je osudio čelnike “kamenog srca” koji njihova stradanja iskorištavaju za vlastite političke dobitke. Premijer se ovih dana hvali svojim, navodno, za najugroženije mekim srcem, povećavanjem mirovina i minimalnih plaća i proračunskim suficitom. Ministar Pavić tvrdi da je zakonom protiv kojeg sindikati spremaju referendumsku bunu, mirovinski sustav učinio održivim. Ali, prošli tjedan u Vladi usvojeni Program konvergencije za iduće tri godine govori suprotno. Umjesto približavanja EU-u, Hrvatska će se po nekim važnim pokazateljima, u izdvajanju za mirovine i zdravstvo, udaljavati od Europe. Suprotno europskoj matrici, smanjivat će se i dosad ispodprosječan udio mirovina u BDP-u. Ekonomisti tvrde da u Hrvatskoj slijedi daljnje urušavanje mirovina i radikalno pogoršavanje položaja senior generacije, pa Vladinu knjigu o konvergenciji nazivaju programom divergencije. Ne sustizanja Europe, nego daljnjim zaostajanjem Hrvatske.
RAD ZA PARAZITE
Drugo, svojim prepravljanjem mirovinskog sustava Plenkovićeva vlada jasno pokazuje da oblikuje Hrvatsku kao izrazito klijentelističku državu. Klijentelističke skupine uživaju ekstremne benefite. Političkoj se klasi garantira status quo ili se, kao braniteljima, uvjeti umirovljenja dodatno privilegiraju, dok se za ostale smrtnike istodobno otežavaju. Nepravde se armiraju i produbljuju, a ne uklanjaju. Što cijeli sustav čini sve ranjivijim, nestabilnijim i sve manje održivim. Ministar Pavić hvali se velikim odazivom umirovljenika na novouvedenu mogućnost povratka na posao. U tri mjeseca broj se ponovno uposlenih udvostručio, trenutno radi oko deset tisuća umirovljenika, ali to je samo socijalni ventil. Radnim reaktiviranjem materijalni se položaj pojedinaca može pokrpati, ali to nije ni trajno ni sveobuhvatno rješenje.
Žalosno stanje mirovinskog sustava nije tek posljedica nepovoljnih demografskih trendova, starenja stanovništva i tragično naraslog vala iseljavanja iz Hrvatske, kako se obično predmnijeva. Nije posljedica, nego je mnogo više uzrok. Postojeći je mirovinski sistem sigurno jedan od razloga zbog kojeg Hrvatska postaje sve praznija zemlja. Ljudi ne žele raditi za državu koja im ne može osigurati pristojnu starost. Ne žele da u poznim godinama, nakon punog odrađenog vijeka, postaju sirotinja i socijalni slučaj. Ne pristaju raditi za druge. Traže pravedniji sustav koji će im garantirati dostojanstven život, danas i jednom kad odu u mirovinu. Održavanjem faličnog, za mnoge ponižavajuće nepravednog sustava, vlast reže granu na kojoj sjedi. Potiče egzodus preko granice. Tko će raditi za njene parazitske i privilegirane strukture kada svi odu?
Ako se skupljanje potpisa za referendumsko rušenje Plenkovićeve takozvane mirovinske reforme pokaže uspješnim, što bi se vrlo vjerojatno moglo dogoditi, onda to neće biti jer bi građani možda živjeli u svijetu iluzija, nesvjesni prenapregnutog, do loma dovedenog stanja mirovinske blagajne. Neće biti da postojeći sustav smatraju dobrim i održivim, nego upravo suprotno, stavit će svoj potpis na referendum jer su ga vladajući učinili potpuno trulim i nepodnošljivim. Napuhanac Marko Pavić koji sa svoje ministarske plaće voli docirati o tome kako je za pristojan život u Hrvatskoj dostatno i tri, četiri tisuće kuna, možda je tek kap koja će preliti čašu.