VELIKI BUSSNESS U MALENOJ ISTRI

Prvi crvi na Istarskoj  škrinji naše None, već dobro oporozirane Mussolinijevom Italijom, Hitlerovom Njemačkom.   Tu  prodiru i oni prijeteći Sibirski glodavci koji su u njenim rupama krišom zasjele  Bačuhinove  Sibirske crvotočine, Tajno tu vrebale od 1943. do 47. godine.

 Naporedo njima, don Milanović, koji nastavlja da ju njeguje uz pomoć bezimenog krda lokalnih birtijaca, 1943.godine,  potpisuje  Pazinsku Odluku, da se ta naša škrinja, već u rasutom stanju,  i još jedino  od neke moguće koristi,  može  da posluži  Paveliču kao lijes njegovim klero nacionalističkim žrtvama

Napokon, kada Staljinov ađutant broj jedan, kojem je Churchill na Jalti poklonio tu škrinju , natrpanu šarenilom raznih leševa, i na inat Mussoliniju, ponovno ju vraća u sibirsko živo blato.   Zamrznutu, da se tu čeliči, sve dotle dok se njen Jugoslavenski Hazjain nije preselio iz Brionskog Raja,  u nebeski Pakao.

 Budi se onda Duh Pavelića, da migne prvom jugoslavenskom ađutantu, Sibirskog ađutanta, da ju odvuće netrag u rodnu grudu Pazina. Tu da ju naheri u vlastito ruho demokracije .

Nestankom i toga dušobrižnika,kad se nije više tu zaticao niti jedan Njen sretni daroprimatelj.

 Onda on bijesno uzvikne:

„ E nečeš !

Pa isčupa  iz Nje i onaj posljednji uporablivi živuči organ  – ULJANIK ! 

I baci ga međunarodnim psinama – da ga oglođu do same  kosti !