utorak, 26. siječnja 2016.
IZAZOV PARALAKSE
Onima koji su to već čitali, koji to čine danas, ili će to učiniti sutra , kao i onima kojima nije suđeno da to ikad pročitaju, ovaj blog donosi još jedan povijesni izvadak Yanis Varoufakis-a iz Globalnog Minotaura :
„Štap uronjen do pola u rijeku čini se svinut. Kad netko kruži oko njega kut nagiba se mijenja , a svaki pojedini položaj pruža drukčiju perspektivu. Ako riječni tok polako okreće štap i „stvarnost“ „nagnutog“ štapa i naša percepcija te stvarnosti u stalnoj su mijeni. U fizici se ta pojava zove paralaksa. Ovdje mi služi da pokažem kako mnoga viđenja kraha iz 2008. mogu istovremeno biti i točna i varljiva.
Nije nam namjera nijekati objektivnu stvarnost niti štapa (koji uopće nije zavinut) niti kraha i njegove posljedice, krize. Samo želimo primijetiti da svako različito gledište može proizvesti „istinito“ zapažanje a da ipak ne otkrije osnovnu istinu promatrane pojave. Da bismo stvarno shvatili štap potrebno nam je nešto što nadilazi raznolikost potencijalnih objašnjenja i perspektiva. Potreban nam je teorijski skok, poput skoka fizičara, koji će nam omogućiti da se odmaknemo od nemjerljivih opažanja i podignemo se na konceptualnu razinu s koje potpuno shvaćamo cijelu stvar. Taj „skok“zovem izazovom paralakse.
Shvatiti krah iz 208. slično je suočiti se s izazovom paralakse u onom što je najzahtjevnije. Tko bi vjerodostojno mogao nijekati da su ekonomisti i menadžeri za rizik počinili golemu pogrešku računajući sistemski rizik? Ima li ikakve sumnje da su Wall Street i cijeli financijski sektor rasli podmuklom gramžljivošću, kvazikriminalnim postupcima i financijskim proizvodima.koje bi svako pristojno društvo moralo zabraniti? Nisu li agencije za kreditni rejting savršeni slučajevi otvorenog sukoba interesa? Nije li gramžljivost slavljena kao nova vrlina ? Nisu li regulatori spektakularno propustili oduprijeti se iskušenju da stanu na stranu bankara? Nisu li anglosaksonska društva bila sklonija nego druga varkama kulture neoliberalizma, u ulozi prethodnika koji je ostatku svijeta najavljivao da „savjest“ nema smisla, a da je sebični interes jedini put, jedini motiv ? Nije li istina da je krah iz 2008. više pogodio razvijeni svijet nego tkz. zemlje u razvoju? Može li itko pobiti jednostavnu tvrdnju da kapitalizam ima čudnu sposobnost da sam sebi podmeće nogu ?
Upravo kao u običnoj optičkoj paralaksi, u kojoj su sve perspektive jednako prihvatljive ovisno motrištu, i ovdje svako od navedenih objašnjenja baca svjetlo na važne aspekte onoga što se dogodilo 2008. godine. Pa ipak nas ne zadovoljavaju, ostavljaju mučni osjećaj da smo propustili nešto važno; da, i ako smo letimično spazili mnogo ključnih strana kraha, i dalje nam izmiče njegova bit .Zašto je do njega zaista došlo ? I kako to da su ga legije snažno motiviranih tehnički vrlo vještih promatrača tržišta promašile ? Ako krah i krizu koja je uslijedila nisu uzrokovali gramžljivost i pokvarenost, moralni nehaj i još nehajna regulacija , što je bio uzrok? Ako su očekivanja marksista da će se unutrašnje kontradikcije kapitalizma uvijek vračati u prejednostavna objašnjenja za događaje koji su doveli do 2008., koja karika ovdje nedostaje?
Moj je figurativni odgovor slijedeći: krah iz 2008., dogodio se kad je fantastično biće, kojeg ja nazivljem Globalnim Minotaurom, teško ranjeno. Dok je vladao svijetom, šake su mu bile nesmiljene, vladavina bešćutna. Ipak, dok je bio dobra zdravlja, održavao je svjetsku ekonomiju u stanju ravnoteže neravnoteže. Pružao je određenu stabilnost. Ali kad je nastupilo ono što je neizbježno, kad je 2008. pao u komu, svijet je upao u dugu krizu. Dok ne nađemo način da živimo bez te zvijeri, krajnja neizvjesnost, produžena stagnacija i povratak velike nesigurnosti bit će naša svakodnevnica.“ Str 29-30
Nema komentara:
Objavi komentar