Screenshot: YouTube
VEDRANA RUDAN napisala je posljednji post na svom blogu. Kako kaže, ne može više podnositi tu silnu mržnju koja vlada kod nas.
"Samo se piše o toj mržnju, ne znam više gdje smo, jesmo li u 2015., 1991. ili 1941. I dalje traje taj lov na Srbe, sve se umata u borbu za pravo hrvatske nacije. Pravo na što, na glad, na bijedu, na kredite", rekla nam je.
Dodala je da se stalno vrte iste teme, a one važne guraju se pod tepih.
"Ne govori se o bankama, o kreditima u švicarcima, o tome kako su nas opljačkali. Priča se samo o ćirilici, Kolindi, Karamarku i Crkvi. Moja prijateljica me upitala kad će prestati jesti na kredit. Mi živimo na kredit, a jednog dana netko će ga ukinuti i što onda?", dodala je.
Sa svojim se čitateljima oprostila, a sudeći po onome što nam je rekla, neko vrijeme neće čitati komentare pune mržnje kojih je internet prepun.
"Planiram se očistiti od smrada i od zla koje me pokušava zadaviti. Sad ću se posvetiti unučici i mački koju ću uskoro dobiti te pisanju knjige 'Izgubljena u demokraciji'", rekla nam je.
***************************************************************************
Cijenjena gospođo Vedrana.
Nismo uvijek sami... iznureni, na društvenoj provjetrini
Kad bi svi mrzioci mržnje, hrvatske Mržnje, slijedili Vaš primijer, kuda bi stigao ovaj žrtveni i nasamareni puk, ako ne u još žešći vatreni pakao, kojem se sa svih strana potpaljuju drumska razbojstva.
Istina je da smo svi, kao jedinstvena prirodna pojava, krhka ljudska bića, i da smo stotine puta, pucajući po svojim humanim šavovima rekli sebi : "Ovoga je dosta !"
Oriana Falaci je taj pojam izrazila malo suptiljnije: "Postoji vrijeme da se govori i ono da se šuti.
Oriana Falaci je taj pojam izrazila malo suptiljnije: "Postoji vrijeme da se govori i ono da se šuti.
Razlog tome, barem sa psihološkog aspekta, mora da leži negdje drugdje. Jer, u stvari, tek što smo došli do novih spoznaja o vlastitom sepstvu. Noge i glave nisu nam više olabavljene. Ni jedna dželatova provjetrina ne može više da koleba naš krhki zamor, i našu kultiviranu jedinstvenost.. Mogu nas i lomačiti,- kako je znala to reči Giuseppina Martinuzzi, ali duh naš je nesagorljiv.
Vrijeme je šparoga pun strmina Učke, koje zapljuskuje plavi Kvarner Jadrana.
Sretat' čemo se ovuda našim macama.... osnaženih osmjeha..... sve do Opatijske Kestenjade.
"Vada la strada tuva e lascia la gente che parla!"
Vrijeme je šparoga pun strmina Učke, koje zapljuskuje plavi Kvarner Jadrana.
Sretat' čemo se ovuda našim macama.... osnaženih osmjeha..... sve do Opatijske Kestenjade.
"Vada la strada tuva e lascia la gente che parla!"
Nema komentara:
Objavi komentar