Premijer je mobilizirao referendumske potpise agresivnom protureferendumskom kampanjom. Svaki put kad bi njegov starmali ministar Pavić krenuo popovati o svojoj navodno sjajno dizajniranoj mirovinskoj reformi, otpor se umnožavao. Zastrašivanje građana mogućim smanjivanjem mirovina djelovalo je kontraproduktivno i vratilo se poput bumeranga

Andrej Plenković uspio je referendumsku inicijativu protiv svoje takozvane mirovinske reforme pretvoriti u referendum o samom sebi. Sindikati su u noći sa subote na nedjelju, zatvarajući potpisna mjesta, slavodobitno mogli konstatirati da je protiv produženja radnog vijeka i jače penalizacije prijevremenog odlaska u mirovinu sakupljeno impresivnih više od 600 tisuća potpisa. Organizatori mogu biti jako zadovoljni. Ali unatoč njihovu busanju u sindikalna prsa, najviše je za uspjeh referendumske akcije napravio premijer osobno, zajedno sa svojim ministrima. Njihov je doprinos krucijalan jer su mobilizirali silan revolt u javnosti.
Prvo, Plenković je građane mobilizirao promjenama koje su za njegova mandata napravljene u mirovinskom sustavu, a koje dodatno pojačavaju njegovu već postojeću nepravednost. Premda su sindikati referendumskim pitanjem udarili prije svega na nedavnim zakonskim promjenama utvrđeno ubrzavanje pomicanja starosne granice za umirovljenje naviše, na 67 godina života, u dva tjedna sakupljanja potpisa kao ključni se problem nametnulo pitanje privilegiranih mirovina. Sindikati se u taj dio priče, međutim, nisu usudili dirati. Vjerojatno iz straha od reakcije tangiranih skupina, prije svega onih iz redova ratnih veterana. Tako se povlaštenih mirovina, najspornijeg dijela mirovinskog sustava, referendumsko pitanje uopće nije dotaklo. Iako je referendumski otpor upravo na toj temi visoko uzletio. Zbog teškog osjećaja neravnopravnosti, osjećaja da je država, što se mirovina tiče, jednima majka, a drugima maćeha, odaziv građana je bio masovan. Ali kako su sindikati godinu odlaska u mirovinu ciljali kao najproblematičniju, najveća nepravda sustava u vidu povlaštenih mirovina ostaje nedirnuta. Ni referendum je neće rušiti.

175 TISUĆA POVLAŠTENIH

Činjenica je da u Hrvatskoj broj “mirovina po posebnim propisima”, kako ih vladajući nazivaju kamuflirajući njihov stvarni karakter, dramatično buja. U drugim, mnogo većim državama broje ih sitno, po nekoliko tisuća, ali ovdje je povlaštenih više od 175 tisuća i godišnje stoje oko šest milijardi kuna. Činjenica je također da je jedna od prvih odluka aktualne vlade bilo podebljavanje privilegiranih penzija, koje je vlada premijera Zorana Milanovića malo pokušala skresati. Činjenica je, nadalje, da su među njima najbrojnije veteranske mirovine prosječno dvostruko veće od radničkih. Na koncu, činjenica je da Plenkovićeva vlada donošenjem novog zakona o braniteljima potkraj 2017. ublažava uvjete te širi prava i povećava sumu privilegiranih mirovina.
Stjecanje braniteljskog statusa i s time povezanih povlastica više nije vremenski ograničeno pa je u nekoliko posljednjih mjeseci, od usvajanja zakona i, dakle, skoro četvrt stoljeća nakon okončanja rata, Hrvatska dobila oko 1700 novih branitelja, a još je oko 11.000 zahtjeva u obradi. Premda je u registru branitelja, kada ga je ministar Medved odlučio zatvoriti, bilo više od pola milijuna imena. Navalom aspiranata na veteranski status ministar, tvrdi, nije iznenađen. Rast je, objašnjava, u skladu s projekcijama. To znači da Vlada, s jedne strane, svjesno novim povlaštenim korisnicima opterećuje mirovinski sustav, dok, s druge strane, kukajući zbog njegove navodne neodrživosti teret pokušava prebaciti na neprivilegirane skupine, kojima otežava uvjete umirovljenja.
Javnost je posebno ogorčena jer su po novom pripadnici HVO-a u pravima izjednačeni s hrvatskim braniteljima. Od Nove godine, otkad se ta mogućnost primjenjuje, Hrvatska je u četiri i pol mjeseca iz susjedne države primila 2000 zahtjeva za invalidske mirovine – uz skoro sedam tisuća veterana HVO-a koji su i dosad primali hrvatsku boračku mirovinu. Potpuno je šokantan podatak da je radni staž pripadnika HVO-a samo oko sedam godina, što znači da je više nego četiri puta kraći od broja godina (oko tridesetak), što su ih odradili hrvatski umirovljenici. Svejedno, prosječna mirovina HVO-ovaca iznosi oko 3000 kuna, dok je prosječna mirovina u Hrvatskoj bijednih 2700 kuna.

DEZERTERI BRANE RATNU ČAST

U cijelom tom nakaradnom, prema privilegiranima velikodušnom, a prema hrvatskim radnicima apsolutno podcjenjivačkom sustavu premijer Plenković ne vidi ništa sporno. “Mi smo vlada koja je napravila jedinstveni Zakon o hrvatskim braniteljima, koja vodi računa o dignitetu Domovinskog rata i koja je popravila razne otprije postojeće nepravde”, kaže. Baš! Obranu digniteta Domovinskog rata najbolje ilustrira izjava ministra Medveda da je oko 80 posto novopriznatih branitelja svojedobno nečasno otpušteno iz vojne službe. Dezerteri, dakle, brane ratnu čast. Napravili su nakazu, monstruma. Državi su naprtili obaveze koje se s vremenom samo povećavaju i decenijama će ih morati nositi. Produbili su nepravde i naciju podijelili na zbrinute pripadnike povlaštenih grupacija te ostatak Hrvatske koji je osuđen da u starosti svisne kao socijalni slučaj. Zato se skupljanje potpisa za referendumsko rušenje nekih dijelova mirovinskog sustava pretvorilo u izjašnjavanje protiv politike aktualne vlasti i poglavito premijera Plenkovića.
Drugo, Andrej Plenković mobilizirao je referendumske potpise agresivnom protureferendumskom kampanjom. Svaki put kad bi njegov starmali ministar Pavić krenuo popovati o svojoj navodno sjajno dizajniranoj mirovinskoj reformi, otpor se umnožavao. Zastrašivanje građana mogućim smanjivanjem mirovina djelovalo je kontraproduktivno i na koncu se vratilo poput bumeranga. Ni opanjkavanje sindikata nije se pokazalo uspješnim. Njihovu navodnu politiziranost premijer pokušava dokazivati upozorenjem da u vrijeme Milanovićeve vlade i njene odluke o produženju radnog vijeka do 67 godina života na referendum nisu pozivali. Istina, sporni je zakon nasljeđe SDP-ove vlasti. Ali koalicijska vlada ljevice donijela je i neke druge odluke koje se tiču mirovinskog sustava, srezala je i ograničila privilegirane mirovine, veteranske je razdvojila na zarađeni i povlašteni dio, što je Plenkovićeva ekipa odmah poništila. Samo je odredbu o dužem radnom vijeku podebljala, odnosno njezinu je primjenu ubrzala.

NAKAZAN MIROVINSKI SUSTAV

Javnosti se nisu posebno dojmile ni premijerove tvrdnje da njegovu mirovinsku reformu međunarodne financijske institucije jako hvale i podržavaju. Da, Europska je komisija od Hrvatske tražila podizanje dobne granice za umirovljenje i jaču penalizaciju ranijeg umirovljenja, što je aktualna Vlada glatko prihvatila. Ali je zato treći zahtjev, usklađivanje između privilegiranih i ostalih mirovina, potpuno ignorirala. U MMF-u i Svjetskoj banci vjerojatno neće reagirati. Ako hrvatski građani pristaju da se teret mirovinskih disbalansa prebaci na ionako jadne radničke mirovine, kako bi privilegirani ostali netaknuti, ni oni se neće buniti.
Na koncu, premijer je protiv referenduma isukao tvrdnju o protureformskim inspiracijama njegovih pokretača. On je, kao, reformator, dok su sindikati i potpisnici referenduma protivnici, kočničari i rušitelji reformi. “Svi vape za reformama, a kada napravite reformu, u interesu sadašnjih i budućih umirovljenika, onda je žele srušiti”, javno se požalio. Ali Plenković nije napravio reformu. Premda u njegovu preslagivanju mirovinskog sustava ima i nekih dobrih stvari, cijela je konstrukcija nakrivo nasađena. Proizveo je Frankenštajnovo čudovište. Zbog ugrađenih nepravdi, fatalne greške sustava, kompletna je građevina na dužu stazu neobranjiva i neodrživa. Premijeru nevažno! Njemu je bitno da krpež drži vodu dok majstori odu. U Bruxelles ili na neku drugu važnu funkciju. Cijena koju će na koncu platiti Hrvatska i njeni građani uopće ga ne zanima.
Andrej Plenković uspio je svojom mirovinskom nazovireformom antagonizirati ogroman dio javnosti. Kao da je cijelu Hrvatsku okrenuo protiv sebe. Istraživanje RTL-a pokazuje da je natpolovična većina građana spremna izaći na referendum i premoćno će glasati protiv. Premijer je u ovoj stvari ostao sam. Čak i neki koalicijski partneri, glasačka mašinerija, sada se odmiču. Naknadna pamet, vjerojatno rezultat šlepanja na krijesti nezadovoljstva i negodovanja javnosti. U potpori referendumu postrojila se gotovo kompletna politička scena, sve stranke i grupacije, od ljevice do desnice. Loš i nakazan mirovinski sustav pokazao se kao sjajna tema okupljanja. Premijer se sada vjerojatno uzda u pomoć Ustavnog suda koji mu se već stavljao na dispoziciju. Ali ni Šeksovim jaranima više nije jednostavno ignorirati masovno, u stotinama tisuća potpisa iskazano raspoloženje ljudi i referendumsko pitanje proglasiti neustavnim.
Andrej Plenković vlastitom se zaslugom našao u situaciji u kakvoj dosad još nikad nije bio. Potpisi za referendum protiv takozvane mirovinske reforme potpisi su protiv Vlade i njega osobno. Rušenje produženja radnog vijeka do 67 godina života poslužilo je tek kao sredstvo kristaliziranja i prenošenja poruke. Premijer je vlastitom rukom namjestio zamku. Činjenica da nije vidio kako sam pod sobom kopa jamu sve govori.