PIŠE BORKA PETROVIĆ
Moja jugo priča
Nekako u ovo vrijeme sjetim se kada smo mi mališani pulskih vrtića imali organizirana druženja u Šijanskoj šumi. Bio je to nekakav sportski dan, možda čak današnji Dan mladosti? Skakalo se u vrećama, trčalo, pjevalo i jelo grah kojeg su vojnici skuhali. Pravi grah koji smo onda zvali srpski ili vojnički pasulj. Nikome nije smetalo.
Sjećam se da sam kao malena s drugom djecom odlazila i na organizirana druženje s vojnicima JNA. Svatko bi dobio "svog" vojnika s kojim se družio cijelo popodne. Dječaci su bili zadovoljni jer su gledali puške i tenkove, a meni je bilo dovoljno da smo prošetali do dućana. Od svog džeparca moj mi je vojnik kupio čokoladu i sok u tetrapaku. Nikako mu, mladom i smotanom kakav je bio, nije polazilo za rukom da ga otvori kako spada pa ga je sa slamčicom probušio na dnu. Kasnije, kada su nas vrtićke tete (kojima nije smetalo da ih tako zovemo) skupljale za povratak kućama, ja sam imala poseban sok - bila sam si sva važna.
Nekako u ovo vrijeme, uvijek se sjetim tog vojnika i pokušavam u sjećanje dozvati otkuda je bio. Tada, 80-ih, to nije bilo bitno, možda ga ni nisam pitala, možda mi je rekao, ali sam zaboravila. Ne sjećam mu se više niti imena. No, već desetak godina nakon, upravo je to, odakle je bio tko, postalo itekako bitno. Je li "moj vojnik" moj dom branio ili ga je napadao? Je li bio branitelj ili agresor, tko će ga znati? Uvijek se nadam da je, kao što je maloj djevojčici bio heroj, i kada smo odrasli bio na pravoj strani. Da nije on bio taj koji je prelijetao Pulu, u tada već neprijateljskim avionima, taj zbog kojega smo se morali skrivati u podrumima ili onaj koji je razarao hrvatske gradove. Nekako u ovo vrijeme sjetim ga se. Možda se u ovoj priči prepozna.
******************************************************************************
Bilo je to 1956. kad sam propješačio Alpe, da bi stigao do Nizze. Bio je Oktobar mjesec. Odmarao sam se na klupi u parku. Nešto pred zoru prišla su mi dva mlada policajca. Pokazao sam im komad papira kojeg sam dobio na stanici policije.
- I što sada,, kuda namjeravaš?
-Želim do Pariza, ali prije trebam ovdje nači neki posao jer sam bez novca.
-Dati čemo vam adresu biroa rada i dom Crvenog križa gdje možeš prenočiti
Poželili mi sve dobro i otišli. Nakon par sto metara evo ih ponovo. Pomislim : možda će me ipak uhapsiti.
-Oprosti madiću. Nas dvoje ti želimo pružiti neki sitniš. Čim svane , evo tu dole uz more otvara se trgovina u osam sati, pa si time kupi marendu.
- Prihvačam rado, ali uz jedan uvijet.
- To je?
-Ako se ikada iznova sretnemo, da vam onda to vratim.
Nakon petnajstak godina. na putu iz Sydneya prema Cagnes/sur mer, prvo sam stao u Nizzi, dugo ih čekao na u duboku noč u istom Parku.....uzalud.
Ovo pišem na Borkin komentar. Tko zna. Naš je Svijet malen. Kao što sam Vas sreo pred ulazom u Uljanik. Isto se može dogoditi da moji dragi policajci u Nizzi nalete na moj blog........jer, naši susreti po dobrom, postaju vječni dio nas.
Nema komentara:
Objavi komentar