Dok Vlada zatvara oči i niječe realnost, Italiji prijeti krah
Italija sada ozbiljno postaje problem eurske zone i cjelokupne Evropske unije - a nitko joj za to nije kriv, osim nje same.
Talijanski birači, zgađeni nad korupcijom u državi, ali ne toliko da sami ne bi varali na porezu kad uzmognu, ogorčeni besplodnim svađama u dosadašnjim koalicijama, razočarani strankama konstituiranima po obrascu udruga za uzajamnu pomoć, lani su na parlamentarnim izborima odlučili okrenuti kabanicu, pa su u Parlament i još više na vlast poslali bulumentu nekompetentnih, s kreativnim idejama na razini kafića na uglu.
Sadašnju vladinu većinu čine dvije stranke koje se međusobno toliko razlikuju da nisu pristale ni na termin koalicija nego se smatraju ugovornim partnerima, s međusobnim ugovorom koji definira najmanji zajednički nazivnik. Pa se svađaju i oko toga, a dakako i oko svega inoga.
To su ksenofobna Liga (nekadašnja Sjeverna liga), koja je lanjski izborni rezultat od 17 posto u anketama gotovo udvostručila na 30 posto te je trenutno najpopularnija talijanska stranka, zahvaljujući taktici stalnih napada koju predvodi njezin vođa Matteo Salvini, potpredsjednik Vlade. Drugi je populistički PoKret 5 zvjezdica, koji je u zapećak bacio svog osnivača Beppea Grilla te ga je Davide Casaleggio - zbiljski vlasnik te političke grupacije i manipulator njezine unutrašnje demokracije preko netransparentne informatičke Platforme Rousseau - zamijenio neiskusnim Luigijem Di Maiom, također potpredsjednikom Vlade.
Da bi barem na papiru i barem donekle udovoljila obavezama Evropske unije, ta je vlada prebacila svoje ovogodišnje financijske obaveze u sljedeće dvije godine i istodobno počela ponovo nezaustavljivo povećavati talijanski javni dug. To je izazvalo pojačano nepovjerenje u solventnost talijanske države, pa su krediti Italiji poskupjeli.
Italiji dogodine prispijevaju 23 milijarde a 2021. još 36 milijardi eura odloptanih obaveza. Tome treba dodati umanjenje nekoliko stavki prihoda, na prvome mjestu manji utržak poreza uslijed porasta društvenoga brutoproizvoda bitno manjega od predračunanoga: zasad 0,1 posto umjesto planiranih 1,5 posto u ovoj godini.
Vlada je najavila da će dodjela “prihoda od državljanstva”, zapravo potpore nezaposlenima, pokrenuti zamašnjak privrede, jer će taj novac pokrenuti potrošnju. Nije ju pokrenuo. Vlada je pretpostavila da će uvođenje poreza po jedinstvenoj stopi (“flat tax”) smanjiti porezni pritisak i donijeti nove investicije u proizvodnju, ali nije, samo je smanjila dotok poreza. Kad se sve to sabere, Italija bi za sljedeće dvije godine morala naći još 90 milijardi eura da bi Novu 2022. godinu dočekala na pozitivnoj nuli.
Bruxelles je Italiji progledao kroz prste lani, računajući i na predizbornu taktiku.
Salviniju je to nominalno išlo u račun. Otvoreno je najavljivao da će evroparlamentarni izbori ovaj mjesec pomesti korifeje knjigovodstvene strogosti i dovesti nove suverenističke snage, koje će preglasati poklonike stezanja kaiša i odobriti novu turu veselog zaduživanja. Račun se donekle pokazuje bez krčmara: suverenisti se sa Salvinijem slikaju, ali od Nizozemske do Finske i od Austrije do Madžarske grme da im ne pada na pamet plaćati talijanske dugove. Suverenistički trijumf bi mogao ipak biti odgođen. A iz Bruxellesa najavljuju da će, ne dođe li Italija pameti, pokrenuti postupak protiv nje, ali ne zbog pretjeranog deficita, nego zbog pretjeranog duga. To je kalvarija koju je prošla Grčka.
Ne poduzmu li to, otmu li se talijanski dug i talijanski deficit kontroli - a svi su znaci da hoće - euro ne da bi se mogao urušiti, nego će se neminovno urušiti (a i kuna s njime). Talijanski vlastodršci izrazito nervozno reagiraju na takve najave, smatraju to urotom bilo oporbe, bilo “evrobirokracije” - ali brojke imaju svoje zakone. Posljednje brojke kažu da Italija ima najmanji porast BDP-a u Uniji: 0,1 posto, najmanji porast investicija (0,3 posto), te najvišu nezaposlenost. Perspektiva je mrka.
Prvi udar mogao bi biti nagli skok poreza na dodanu vrijednost, sa 22 na 27 posto, ali time bi se riješila samo rupa do kraja godine.
Talijanska vlada pred tim perspektivama zatvara oči, niječe realnost, bavi se bilo čime što može zabaviti javnost, da ne misli na ekonomiju. Sada su se mjesec dana natezali hoće li smijeniti nekoga državnog podtajnika, navodno bliskog mafiji.
Umjesto da sastavi glave i traži izlaz do rujna, kada se sastavlja predračun za 2020, Liga zvecka novim izborima u listopadu, što bi paraliziralo ekonomsku strategiju do sastavljanja nove vlade - a onda će biti kasno za sve osim za prisilnu upravu, ili raspad sistema. Ili pak oboje.
Nema komentara:
Objavi komentar