KOLUMNA
Darkroom, a ne Spotlight
Piše: Dubravko Grakalić
| Objavljeno: 15.03.2016 | 14:50 | Zadnja izmjena: 15.03.2016 | 14:50 | 0 komentara |
O hrvatskim se medijima svakako ne bi mogao snimiti film "Spotlight". Ovogodišnji dobitnik nagrade Oscar za najbolji film zbiva se, naime, u redakciji velikog (iako regionalnog) dnevnog lista Boston Globe, te je posvećenje istraživačkom novinarstvu i specijaliziranoj ekipi rubrike Spotlight koja se njima uspješno bavi. Novinari tog lista u stvarnosti su otkrili i dokazali goleme razmjere pedofilije i seksualnih izopačenosti u redovima klera tamošnje Katoličke crkve, za što su svojedobno nagrađeni novinarskim nagradama, te sada i oskarovski prestižnim igranim filmom baziranim na realnim zbivanjima.
U Hrvatskoj i njezinim medijima, prvenstveno tiskanima, istraživačko novinarstvo nikada nije zaživjelo i ostvarilo slične rezultate. U proteklih četvrt stoljeća slobodnog novinarstva - doista se nakon 1990. godine može pisati o svemu, ali ne u svim medijima i uvijek - bilo je proplamsaja istraživačkog duha među hrvatskim pripadnicima "sedme sile", ali redakciju Spotlighta nikada nismo imali. Domaći su mediji otkrivali afere - primjer smijenjenog ministra branitelja Mije Crnoje pokazuje da još uvijek ima snage da se javnost obavijesti o raznim nepodopštinama vlasti i društvene elite - ali za dugi i uporni, plaćeni istraživački novinarski rad nikad nije bilo novaca, vremena i volje izdavača novina.
Pogledamo li u kakvu recentniju povijest hrvatskog žurnalizma (ili barem u vlastito sjećanje ako seže dovoljno daleko), vidjet ćemo kako se pokušajima "investigacije" u novinarstvu započelo odmah nakon promjene režima 1990. godine. U tom su poslu prednjačili tjednici - Globus, Nedjeljna Dalmacija, Feral Tribune i Nacional. Svjedoci vremena i tadašnje novinarske prakse (među kojima je i potpisani autor) potvrdit će kako se tada "istraživalo" na brzinu, a glavni su informatori bili političari koji su željeli ostati anonimni.
Političke intrige Globusu (te kasnije i Nacionalu) otkrivao je tadašnji ministar vanjskih poslova na šetnjama po groblju Mirogoj koje je odabrao jer se plašio prisluškivanja. Krug oko Ivića Pašalića instruirao je i dostavljao papire o konkurentima, poput Zlatka Canjuge i poslovnim pothvatima iz njegova kruga. Vrhunac istraživanja bili su - u eri najžešće privatizacije - kontakti s pomalo korumpiranim službenicima trgovačkih sudova koji su u registrima promjene vlasnika mogli ustanoviti kako je, primjerice, žena Miomira Žužula, Tajana, kupila tvornicu čarapa, što je Globus naslovio kao "Tajana duga čarapa."
Istraživačku informaciju o novom zrakoplovu dr. Franje Tuđmana, koju je Globus objavio u jesen 1997. godine, dostavio je motociklistički drug jednog pilota (koji je bio sin visokog dužnosnika Tuđmanove administracije), dok je shemu kako će HDZ preuzeti vlast u Zagrebu Nacionalu detaljno objasnio ugledni prebjeg iz HSLS-a, koji je kasnije vodio jedan veliki državni informativni pogon. Ukratko rečeno, istraživačke informacije uredno su dostavljale zainteresirane strane, a ponekad bi i slučajne dolepršale do neke redakcije.
Dobar primjer za to je priča Ankice Lepej, koja je sama nazvala svježe pokrenuti Jutarnji list i iznijela informacije o bankovnom računu Ankice Tuđman. Ponekad je za "senzaciju" bilo dovoljno jasno reći kako je "car gol" - kao što je Nacional načinio zbrajanjem vrijednosti satova na ruci tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Ili pronaći osobu za "eksplozivni" intervju - poput Feralova s Munibom Suljićem o ratovanju u Pakračkoj Poljani. Bilo je, u tim istraživačkim epizodama hrvatskog žurnalizma i neviđenih podvala.
Po tome je najpoznatiji bio Slobodni tjednik pokojnog Marinka Božića kojeg su izravno, kako je potvrdio sam Josip Manolić, uređivale obavještajne službe. Manolić, doduše, kaže da ga nisu preuzeli baš od prvog broja (u kojem su neviđeno prljavo opisivali obitelj Tuđman), ali kasnije je ST dizao ratne tenzije objavom pravih i lažnih dokumenata. U hrvatskom novinarstvu istraživačkih novinara koji bi od njega živjeli nije bilo.
Nema sumnje kako čitatelji s dobrom memorijom pamte tekstove Jasne Babić, Hrvoja Appelta, Željka Peratovića, ili Saše Lekovića (aktualnog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva), no oni nikada nisu radili u kakvoj domaćoj inačici "Spotlighta". Interesi izdavača, financijska snaga pojedinih novinskih projekata i pritisci političkih moćnika oduvijek su sprječavali dubinsko i stvarno istraživačko novinarstvo u našim medijima. Radni naslov filma o hrvatskom novinarstvu mogao bi glasiti "Darkroom ili redakcija s ugašenim svjetlima".
U Hrvatskoj i njezinim medijima, prvenstveno tiskanima, istraživačko novinarstvo nikada nije zaživjelo i ostvarilo slične rezultate. U proteklih četvrt stoljeća slobodnog novinarstva - doista se nakon 1990. godine može pisati o svemu, ali ne u svim medijima i uvijek - bilo je proplamsaja istraživačkog duha među hrvatskim pripadnicima "sedme sile", ali redakciju Spotlighta nikada nismo imali. Domaći su mediji otkrivali afere - primjer smijenjenog ministra branitelja Mije Crnoje pokazuje da još uvijek ima snage da se javnost obavijesti o raznim nepodopštinama vlasti i društvene elite - ali za dugi i uporni, plaćeni istraživački novinarski rad nikad nije bilo novaca, vremena i volje izdavača novina.
Pogledamo li u kakvu recentniju povijest hrvatskog žurnalizma (ili barem u vlastito sjećanje ako seže dovoljno daleko), vidjet ćemo kako se pokušajima "investigacije" u novinarstvu započelo odmah nakon promjene režima 1990. godine. U tom su poslu prednjačili tjednici - Globus, Nedjeljna Dalmacija, Feral Tribune i Nacional. Svjedoci vremena i tadašnje novinarske prakse (među kojima je i potpisani autor) potvrdit će kako se tada "istraživalo" na brzinu, a glavni su informatori bili političari koji su željeli ostati anonimni.
Političke intrige Globusu (te kasnije i Nacionalu) otkrivao je tadašnji ministar vanjskih poslova na šetnjama po groblju Mirogoj koje je odabrao jer se plašio prisluškivanja. Krug oko Ivića Pašalića instruirao je i dostavljao papire o konkurentima, poput Zlatka Canjuge i poslovnim pothvatima iz njegova kruga. Vrhunac istraživanja bili su - u eri najžešće privatizacije - kontakti s pomalo korumpiranim službenicima trgovačkih sudova koji su u registrima promjene vlasnika mogli ustanoviti kako je, primjerice, žena Miomira Žužula, Tajana, kupila tvornicu čarapa, što je Globus naslovio kao "Tajana duga čarapa."
Istraživačku informaciju o novom zrakoplovu dr. Franje Tuđmana, koju je Globus objavio u jesen 1997. godine, dostavio je motociklistički drug jednog pilota (koji je bio sin visokog dužnosnika Tuđmanove administracije), dok je shemu kako će HDZ preuzeti vlast u Zagrebu Nacionalu detaljno objasnio ugledni prebjeg iz HSLS-a, koji je kasnije vodio jedan veliki državni informativni pogon. Ukratko rečeno, istraživačke informacije uredno su dostavljale zainteresirane strane, a ponekad bi i slučajne dolepršale do neke redakcije.
Dobar primjer za to je priča Ankice Lepej, koja je sama nazvala svježe pokrenuti Jutarnji list i iznijela informacije o bankovnom računu Ankice Tuđman. Ponekad je za "senzaciju" bilo dovoljno jasno reći kako je "car gol" - kao što je Nacional načinio zbrajanjem vrijednosti satova na ruci tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Ili pronaći osobu za "eksplozivni" intervju - poput Feralova s Munibom Suljićem o ratovanju u Pakračkoj Poljani. Bilo je, u tim istraživačkim epizodama hrvatskog žurnalizma i neviđenih podvala.
Po tome je najpoznatiji bio Slobodni tjednik pokojnog Marinka Božića kojeg su izravno, kako je potvrdio sam Josip Manolić, uređivale obavještajne službe. Manolić, doduše, kaže da ga nisu preuzeli baš od prvog broja (u kojem su neviđeno prljavo opisivali obitelj Tuđman), ali kasnije je ST dizao ratne tenzije objavom pravih i lažnih dokumenata. U hrvatskom novinarstvu istraživačkih novinara koji bi od njega živjeli nije bilo.
Nema sumnje kako čitatelji s dobrom memorijom pamte tekstove Jasne Babić, Hrvoja Appelta, Željka Peratovića, ili Saše Lekovića (aktualnog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva), no oni nikada nisu radili u kakvoj domaćoj inačici "Spotlighta". Interesi izdavača, financijska snaga pojedinih novinskih projekata i pritisci političkih moćnika oduvijek su sprječavali dubinsko i stvarno istraživačko novinarstvo u našim medijima. Radni naslov filma o hrvatskom novinarstvu mogao bi glasiti "Darkroom ili redakcija s ugašenim svjetlima".
Nema komentara:
Objavi komentar