subota, 19. ožujka 2016.

K A O S

DUBINSKO PRESLAGIVANJE POLITIKEKoliko je stvarno opasan današnji pohod ekstremne desnice

Josip Glaurdić
Dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih znanosti američkog Yalea.


desno

Uniformirani članovi Autohtone Stranke prava postrojeni na zagrebačkom trgu bana Jelačića

FOTOGRAFIJA: RONALD GORŠIĆ/EPH
Na djelu je dubinsko preslagivanje ideološke matrice političkog natjecanja u zapadnim demokracijama a mnogo toga upućuje na to da prolazimo kroz prvu fazu stvaranja novog političkog poretka iznimno destruktivnog potencijala
Već nekoliko godina ekstremna desnica maršira. Ponegdje ulicama, a ponegdje izbornim natjecanjima. Gotovo da ne postoji europsko društvo koje nije u posljednjih šest, sedam godina ekonomske krize, na koju se nastavila bliskoistočna izbjeglička, iznjedrilo barem jednu uspješnu skupinu nacionalističkih populista: od Švedskih demokrata, Pravih Finaca i Danske narodne stranke na sjeveru Europe; preko UKIP-a, francuske Nacionalne fronte i nizozemske Stranke za slobodu na zapadu; grčke Zlatne zore na jugu; pa do mađarskog Jobbika, slovačke Nacionalne stranke i niza ostalih pokreta i stranaka na istoku našeg kontinenta.
Mislite li da su za takve pokrete ipak rezervirane izborne mrvice - u velikoj ste zabludi. U dobrom dijelu europskih država upravo su te stranke važni kotačići vlasti. U Finskoj Pravi Finci od prošle godine čine vladajuću koaliciju. U Nizozemskoj i Danskoj manjinske vlade desnog centra ovisile su ili ovise o parlamentarnoj podršci Stranke za slobodu, odnosno Danske narodne stranke. U Švicarskoj politikom i vladom dominira ksenofobna Švicarska narodna stranka koja je na prošlogodišnjim izborima dobila nečuvenih 30 posto. Da ne govorimo o tome kako je i niz nominalno "umivenih" desnih stranaka koje vladaju državama članicama Europske unije debelo zaglibio u blato destruktivnog nacionalizma: od Fidesza Viktora Orbana, preko Prava i pravde Jaroslawa Kaczynskog, pa sve do HDZ-a Tomislava Karamarka.
Ovog mjeseca listi zemalja s jakim pokretima nacionalističkih populista pridružile su se još dvije, i to one najvažnije za razvoj demokracije i održanje europskog projekta u bilo kakvom obliku: Njemačka i Sjedinjene Američke Države. Na izborima za parlamente triju njemačkih saveznih država (Baden-Württemberg, Porajnje i Falačka te Saska i Anhalt), održanim 13. ožujka, stranka Alternativa za Njemačku (AfD) snažnom antiimigrantskom kampanjom polučila je do ove godine nevjerojatan uspjeh i dohvatila minimalno treće mjesto u svakom od triju regionalnih parlamenata. Gotovo istodobno, pet tisuća milja prema zapadu, Donald Trump ostvario je niz pobjeda na unutarstranačkim izborima Republikanske stranke i nalazi se nadomak potvrde kandidature za poziciju najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Naravno, postoje silne razlike između Donalda Trumpa, AfD-a i ostale bulumente nacionalističkih populista, ali postoje i tako očigledne sličnosti. Prema liderici AfD-a Frauke Petry, na ilegalne imigrante njemački bi graničari trebali pucati. Za Donalda Trumpa rješenje je u gradnji zida s Meksikom i u zabrani ulaska u SAD svim muslimanima.
Upravo u tim društvenim slojevima zapadnih gubitnika globalizacije treba tražiti uzroke masovnosti pokreta koje vode Trump, Petry, Marine Le Pen, Nigel Farage i ostatak ekipe
Antiimigrantska retorika nacionalističkih populista poput Petry i Trumpa, međutim, nije jedini aspekt njihove izborne privlačnosti. Njihove verbalne eskapade na račun silovatelja, razbojnika i dilera koji dolaze s juga i istoka rezultiraju bombastičnim novinskim naslovima, ali u pitanju je tek manji dio njihovih platformi. U njihovoj srži, i AfD i Donald Trump i svi ostali (zapadni) nacionalistički populisti borci su za status quo ante globalnog tržišnog gospodarstva - onaj status quo ante u kojem Amerika i Njemačka (ili Nizozemska, Finska, Švicarska, Britanija itd.) uvijek dobivaju. "We never win anymore", omiljena je poštapalica Donalda Trumpa. Točnije bi, naravno, bilo reći: "We don't win every time anymore". Globalni sustav više nije onakav kakav je bio prije dvadeset ili trideset godina. Danas je distribucija gubitnika i dobitnika različita, a ovih prvih je sve više među građanima globalnog sjevera i zapada.
Upravo u tim društvenim slojevima zapadnih gubitnika globalizacije treba tražiti uzroke masovnosti pokreta koje vode Trump, Petry, Marine Le Pen, Nigel Farage i ostatak ekipe. Sa svakim novim izbornim procesom to postaje sve jasnije. Nakon posljednjih izbora u tri njemačke savezne države naši mediji interpretirali su rezultate kao poraz vladajućih Kršćanskih demokrata Angele Merkel. Međutim, znatno bi točnije bilo reći da se radilo o velikom porazu stranaka ljevice. U Baden-Württembergu te Saskoj i Anhaltu SPD je doslovno prepolovljen i pao je na 10 do 12 posto glasova. U Porajnju i Falačkoj Zeleni su izgubili dvije trećine svojih glasača i pali na mizernih 5 posto. Čak su i nasljednici bivših istočnonjemačkih komunista u Saskoj i Anhaltu izgubili trećinu svojih glasača i pali na treće mjesto, iza CDU-a i AfD-a. Kršćanski demokrati zapravo su samo u Baden-Württembergu izgubili značajan broj glasova. Kad je u pitanju Donald Trump, sva istraživanja pokazuju da su njegovi glasači u predizborima Republikanske stranke disproporcionalno bivši demokrati, i to uglavnom nižeg obrazovnog i imovinskog statusa. U pitanju su "blue collar losers", čiji su roditelji prije trideset godina baš poput njih glasovali za još jednog republikanca: Ronalda Reagana. Dovoljno je malo pretražiti YouTube i pogledati razgovore s glasačima Donalda Trumpa. Tim razgovorima dominira jedna riječ: "jobs".
Na djelu je, dakle, dubinsko preslagivanje ideološke matrice političkog natjecanja u zapadnim demokracijama i stvaranje novih međuklasnih koalicija. To samo po sebi ne bi moralo biti loše. Ipak, sve upućuje na to da upravo prolazimo kroz prvu fazu stvaranja novog političkog poretka iznimno destruktivnog potencijala. Europska, a i naša vlastita povijest uče nas kako nacionalisti i ksenofobi ostaju na marginama sve dok ne dobiju masu ekonomskih gubitnika kojima je lako prodati priču o "pravim" krivcima za njihov poraz. A kada ekonomske frustracije poprime nacionalni (nacionalistički) ili rasni karakter te pritom dobiju marketinški uspješne demagoge kao lidere, može nastati samo jedno - kaos.

Nema komentara:

Objavi komentar