'Etimologija
njemačke rječi "Kitsch" ukazuje na "prikupljanje smeća na
ulici", a kasnije "preprodavanje starog". Taj su izraz prvi put
upotrijebili münchenski trgovci potkraj XIX. st. za brzo izvedena djela po
ukusu malograđanske publike. Poslije je postao sinonim za sve što je u
književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom
dotjeranošću, sentimentalnošću i patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan
ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Danas, kič označava jeftine
"umjetničke predmete" načinjene industrijski i namenjene masovnoj
potrošnji.
Kič,
općenito, podrazumijeva estetiku
neukusnih, vulgarnih i glupih elemenata, ali je savršeni simbol našeg
potrošačkog društva. Kič je prisutan u
svim područjima ljudske djelatnosti, od umjetnosti, književnosti, filma,
turizma, sporta, glazbe, mode pa do
politike. Znamo da pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se
tematske izložbe, a u Frankfurtu imamo otvoren muzej kiča.
O kiču su se
bavili veliki autoriteti 20. stoljeća, poput Abrahama Molesa, Gilla Dorflesa, Clementa Greenberga, Hermanna
Brocha, Susan Sontag, Rolanda Barthesa, Umberta Eca ili Milana Kunder; a u nas Vera Horvat Pintarič i Željka Čorak. Ponajviše su se bavili odnosima kiča i područjima
visoke umjetnosti, postavljajući si pitanja »Je li kič nešto što gotovo
korumpira procese visoke kulture?« .
Tako Dorfles
spominje da kič daje „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“, on se temelji na osjećajima, i to onim
sladunjavim. Da bi se svidio, treba
potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja.
Nositelj
kiča je Kitsch-Mensch, termin koji je uveo Herman Broch, a prigrlio Gillo
Dorfles. Kundera piše „Kič je prijevod
gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“ Kundera će govoriti o „diktaturi srca“, o „sentimentalnom odgoju“ i o „lirskoj
histeriji“. Da, takvi osjećaji se temelje na zajedničkom iskustvu, na
stereotipnosti i konformizmu koje dovodi do isključivosti i totalitarizma.
Povijesno je poznato kako su najveća totalitarna društva odbacila apstraktnu
umjetnost i bilo kakvu inovaciju.
Nacistički kič,
politički plakat, ili pak svetvinčentski grobljanski plastični cvjetovi – to su
neki od predmeta analize pomoću koje je Vera Horvat Pintarić istražila ne samo
odnos umjetnosti i kiča nego i umjetnosti i politike. Njezina, danas antologijska
knjiga „Od kiča do vječnosti“ donosi i specifično viđenje kiča, ne samo kao
otklona od umjetnosti i kao njezine negacije nego i kao načina života. Vera Horvat Pintarić prihvaća i razrađuje
tezu da je kič i stil života, koji živi kič-čovjek:
kičist, sebičan, površan i okrutan, nasrtljivo samouvjeren i siguran u svoju
patvorenu i često posve izokrenutu sliku stvarnosti.
Ako
razmatramo Kič kao stil života, ili po Željki
Čorak „kič kao pečat vremena na stvarima
i pojavama«, ili pak kako zaključuje nekoliko svjetskih autoriteta da »je kič sve ono što krivotvori stil i volju
jednoga vremena«, tada u našemu kontekstu - ovom večerašnjom izložbom – tada nam Drago Orlić pokazuje ( ili piše u svom
predgovoru) njegovo savršeno ovladavanje
kič materijom.
Do koje
granice? Do granice podno različitih
struktura, oblika, boja i tonova, koje
jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove istosti. Do te granice koja metaforičku
kategoriju Vremena vezuje uz nevažeće satove, koji , loveći jedan drugog, istiskuju
vrijeme kao grešku, kao drugost; kao vječeno ponavljanje istog.
I kako se
boriti protiv vječnog ponavljanja istog? Orlić kaže sumnjama i zapitkivanjima.
I njemu su potrebne izvjesnosti i jednostavne istine, one razumljive što većem
broju ljudi; istine kao obrasci kojima jedno prepoznajemo i
povezujujemo s drugim značenjem.
Sociolog
Abraham Mol kaže u svojoj knjizi "Psihologija kiča - umjetnost sreće"
da se kič definira kroz pet principa: osrednjost, neadekvatnost, nagomilavanje,
sinestezija i udobnost. Tako se kič djelo odlikuje ponavljanjem, gomilanjem i
pretjeranom teatralnošću, stvarajući stereotipe koji odgovaraju brzom
zadovoljavanju potreba većine. Radovi Drage Orlića upravo se zasnivaju na
principu zadovoljavanja suvremenih potreba za instant vremenom i instant duhovnošću.
Ako se poslužimo terminologijom psihologije, tada Orlić postaje savršen primer
teorije - da kao masku za Vrijeme često se upotrebljava Kič.
Kič i fiksacija
vremena, prema Dorflesu, najčešće upotrebljava Idilu, Utopiju, Sreću, Ljubav i Smrt. Gotovo perverznom
upotrebom ovih ne-elementa, Orlić na svojim slikama prepunih pravih, starinskih ili ne, satova
koji ne pokazuju realno vrijeme, zapravo obljepljuje - prazninu.
Tako
stvorena , kako bi rekao Eco, "estetska laž", ili po Jean Baudrillardu
"estetska simulacija", onemogućava
Orliću da polaže pravo na Vrijeme, no stoga omogućava mu pravo na moć i radost stvaranja.
"Kič je raskrsnica izmedju bića i
zaborava“ – kaže Milan Kundera, dodajući da su paradigme kiča, u modernom svjetu,
filmovi poput „Doktora Živaga“ iii "Kramer protiv Kramera", a tome
može da se doda "Titanic", ili i strip serijal "Tehno-očevi",
kao simboli ispraznosti i izvještačenosti.
No mislim da
Dragu Orlića muči jedna druga Kunderina izjava. Ide ovako: „ Kič je želja da se
udovolji po svaku cijenu. Nada je ultimativan kič.“ Unatoč tome, s kičom ili bez, Orlić se nada i
vjeruje. Jest da previše razmišlja, pita
i traži odgovore, a da ih pritom ne daje. No, Orlić je svjestan da to što radi znači
raditi ono što voliš. Ne voli gubiti vrijeme, i nestrpljiv je. Istotako ne voli likove koji pričaju o sebi u
trećem licu, osim u slučaju pisanja. Ne voli kič, a opet ga primijenjuje.
Za razliku
od fizičara koji proučavaju tkivo svemira i vremena, on misli da se više
dimenzije ne skrivaju u mikro razinama, nego da u životu samom. U mnogočemu se Orlić promijenio od kada sam
ga upoznala onih ranih 90-ih godina, ali u mnogočemu i nije. Mišljenja sam da pitanje
mogu li se ljudi zaista promijeniti s vremenom, poslijednih godina opsjeda Orlića
više nego samo pitanje starosti. Zato i ima
problema s Kunderinim izjavom o kiču.
Jer se nada da je promjena moguća. Umjesto da više radi na tome, spoznaja da je život čudna
mješavina suprostavljenih osjećaja, neponovljiva prolaznost vremena i dalje ga neprestano zbunjuje.
I da
parafraziram samog autora koji je na
kraju svog teksta pisao o neprestanom propitkivanju vremana samo zato /da se
zna “ka je ura” naše krhke smrtnosti/, ova izložba nije kičasta nego je rugalica
tom ljudskom duhovnom (ne) - maru. Kiču ili Vremenu?
No ja ću
završiti sa jednom prekrasnom izjavom Meše Selimovića, a koja mi ide uz Orlića
i ovu izložbu. Meša je rekao da čovjek nije star dokle god ima volje
započinjati.'
Severino- SUMANUTA VREMENA
Nema komentara:
Objavi komentar