PIŠE CHIARA BILIĆ
Demokracija je prodala Muzil!
Demokracija je, po definiciji, vladavina (većine) naroda. Politički poredak kojemu do sada, uobičava se često naglasiti, nije pronađena nikakva adekvatnija alternativa. Vladavina većine osigurana je putem izbornog procesa, vlast i moć ugurani su i s povjerenjem predani u često pretjerano gramzive i nezasitne, krupnim kapitalom zaprljane ruke nekolicine. U raširene dlanove grupice ljudi smještene u udobnim kožnim foteljama, negdje u centru grada, ili koji korak dalje, u Splitskoj ulici ili na Markovom trgu, ako tako hoćete.
U Puli je volja većine građana, neprikosnoveno i nedvosmisleno jasna, barem po pitanju stranke za koju vjeruju da će raditi u njihovom najboljem interesu. Paradoks je demokracije, međutim, što se vladavina indolentne većine često pretvori u tiraniju nad građanski aktivnom manjinom. Dobro je to, očito iskreno i u trenutku afekta, zabrinutoj prisutnoj, već spomenutoj manjini prije dva dana na panel-diskusiji o privatizaciji pulskog priobalja ilustrirao pulski pročelnik za prostorno planiranje Giordano Škuflić. Kako je rekao, Muzil bi mogao biti svašta, pa čak i park-šuma, ali određen broj ljudi je izabralo ovu gradsku vlast koja je, pak, odlučila da bivše vojno uporište, petina grada, ide u koncesiju od 99 godina. Čitavo stoljeće, manje jedna godina.
U Puli je volja većine građana, neprikosnoveno i nedvosmisleno jasna, barem po pitanju stranke za koju vjeruju da će raditi u njihovom najboljem interesu. Paradoks je demokracije, međutim, što se vladavina indolentne većine često pretvori u tiraniju nad građanski aktivnom manjinom. Dobro je to, očito iskreno i u trenutku afekta, zabrinutoj prisutnoj, već spomenutoj manjini prije dva dana na panel-diskusiji o privatizaciji pulskog priobalja ilustrirao pulski pročelnik za prostorno planiranje Giordano Škuflić. Kako je rekao, Muzil bi mogao biti svašta, pa čak i park-šuma, ali određen broj ljudi je izabralo ovu gradsku vlast koja je, pak, odlučila da bivše vojno uporište, petina grada, ide u koncesiju od 99 godina. Čitavo stoljeće, manje jedna godina.
U tih 100 godina, cijeli životni vijek i još malo više, turizam se itekako može pokazati kao propala investicija. To, naravno, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi, jer nitko, koliko je znano, još uvijek ne posjeduje vremenski stroj s kojim bi otputovao u budućnost. Zato je posebno bahato i (povijesno) neodgovorno tvrditi da je tih 99 godina koncesije minimalno za takvo područje.
Grozomorna je sama pomisao da će najatraktivniji dio grada otići u ruke zasad još nepoznatom, privatnom investitoru, umjesto da se, napokon, otvori za građane. Ne može drugačije, kazao je Škuflić, toliko je potrebno da se investicija isplati. A koliko je Puljana potrebno da gradska vlast procijeni da do takve prodaje uopće ne mora doći? Riječ prodaja ovdje se nije slučajno omakla, jer je koncesija na 99 godina ravna zaboravu.
Na akciji "sve po 99" Muzil će, izgleda, prodati demokracija. Muzil će, dalo bi se iščitati između zgusnutih redaka, prodati Puljani. Ne, dakako, onih 5.000 koji su se potpisima usprotivili prodaji 170 hektara poluotoka, niti onih koji su 2014. godine prosvjedovali ispred Gradske palače. Sigurno ne članovi građanske inicijative Volim Pulu ili oni koji su tog dana prisustvovali spomenutoj panel-raspravi. Vrlo vjerojatno niti oni koji su unazad par mjeseci u plićaku na Valovina prosvjedovali protiv ski-lifta. Ali oni su manjina, a u demokraciji odlučuje, kakva god ona bila, većina i oni koji svake četiri godine neumorno biraju.
Nema komentara:
Objavi komentar