***
„Kako je stvoren društveni kontekst u kojem je sve postalo normalno. Više ništa se u ovom društvu ne može dogoditi, a da bi nas snebivalo. TV promovira ustaštvo, politički vrh komunicira s mafijaškim podzemljem, ratni zločinci služe kaznu u jakuziju…“   J.P
                                  ***


Ne postoji više ništa što se u ovom društvu može dogoditi, a da bi nas snebivalo: TV promovira ustaštvo, ratni zločinci kaznu služe u toplicama...



Zagreb, 201217. Drzavna rezidencija. Visoka ulica 22. U prigodi bozicnih blagdana predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic uprilicio je svecano primanje predstavnika Diplomatskog zbora akreditiranih u RH. Na fotografiji: Kolinda Grabar Kitarovic, predsjednica RH i Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA



Tu smo gdje jesmo, u uskogrudnoj i antipatičnoj zemlji koja bez skanjivanja radi ono što ne bi htjela da rade drugi ili da drugi rade njoj. Tu smo jer se pitomi nisu usprotivili
Vjerujem da i oni koji nikad u životu nisu jeli jastoga znaju kako se on kuha. Čak i oni kojima budžet ne dopušta tu deliciju, znaju da se on spravlja tako da ga se živog utrpa u ugodnu, hladnu vodu. Ta se voda potom grije sve više i više, tako polako da su onom tko je u loncu promjene postupne i neprimjetne. Voda se grije i grije, da bi na koncu jastog umro u loncu kipuće vode.

VEZANE VIJESTI



Razlog zbog kojeg svi znaju kako se kuha jastog, nije što je on učestao na našim trpezama. Razlog je to što je kuhanje jastoga bilo i ostalo omiljena politička metafora.
Urušavanje jedne političke zajednice, naime, uvelike je nalik kuhanju jastoga. Isprva je sve normalno. A onda netko malo po malo pomiče granice mogućeg i dopustivog, skarednog i užasnog, sve dok se kao građanin ne nađete jednog dana kuhani u loncu kipuće stvarnosti.
Svaki građanin ove zemlje stariji od četrdeset zna kako funkcionira ta logika jastoga - zna zato što ju je već jednom doživio. Dovoljno je sjetiti se godina i mjeseci neposredno prije rata početkom devedesetih. Nenormalno je postalo normalno prvo u politici, u medijima, u svijetu riječi. Potom je nenormalnost prešla u sferu administracije, štovanja zakona, pravne sigurnosti. Jednog dana, na cesti su se počeli pojavljivati automobili bez registracije. Ljudi bi ušli u kafić i otišli, a ne bi platili piće.
Na prometnicama kojima ste se jučer vozili, pojavile bi se barikade. Primijetili biste na gradskom asfaltu civila koji tko zna zašto nosi pušku. Pred javnim zgradama potom bi osvanule vreće s pijeskom. Netko bi zapucao na autobus. Netko bi nekog silom izbacio iz stana. Dan za danom, nenormalno je gutalo normalno, a onda su se jednog jutra u ljeto ‘91. probudili i shvatili da je to što se zbiva uokolo zapravo pravi, zbiljski rat.