POVJESNIČAR, PUBLICIST, PISAC I ČELNIK NOVE LJEVICE
DRAGAN MARKOVINA: NEMA VIZIJE RAZVOJA OVE DRŽAVE Danas je Hrvatska država razorenih vrijednosti
Nitko tko je odgovoran i tko je dobio povjerenje naroda nema viziju razvoja Hrvatske. Svijet oko nas se rapidno mijenja i potrošeni su brojni koncepti, poput onog Europske unije. Hrvatska je danas država razorenih vrijednosti, društvo je podijeljeno i puno mržnje, ljudi ne vjeruju institucijama, pa čak i da međunarodni kontekst nije loš, ovo je društvo izgubljeno
Sljedećeg tjedna u izdanju zaprešičkog nakladnika Fraktura izlazi knjiga „Jugoslavija u Hrvatskoj od 1918. do 2018.: od euforije do tabua“ autora Dragana Markovine. Povjesničar, publicist i pisac nedavno je osnovao stranku Nova ljevica.
Nakon gostovanja u umaškoj gradskoj knjižnici u programu Mjeseca hrvatske knjige, kratko vrijeme pred njegov polazak za Zagreb koristimo za ispijanje kave i razgovor o putovanju Hrvatske kroz povijest te osvrtu na burnu hrvatsku prošlost i aktualna zbivanja u novijoj hrvatskoj stvarnosti.
Prije neki dan je u Parizu obilježena 100-ta godišnjica završetka Prvog svjetskog rata kao Dan pobjede u Velikom ratu. Napravljen je gaf od strane francuske diplomacije jer nisu odali počast Srbiji koja je tijekom tog rata izgubila 1,25 milijuna stanovnika. Isto tako znamo da je nakon završetka tog rata 1. prosinca 1918. osnovana Kraljevina SHS.
Sto godišnjica od prve Jugoslavije
- Je li Jugoslavija kao nova državna tvorevina bila jedino rješenje za narode na ovom prostoru jer svjedoci smo kakav je krvavi kraj doživjela?
- Ponajprije moram reći kako ne mislim da se u diplomaciji išta događa slučajno, pa tako ni u Francuskoj. Govoreći o Srbiji moramo priznati da je njezina uloga u Prvom svjetskom ratu bila značajna što nam potvrđuje i činjenica da je u njemu stradala jedna trećina muške populacije. Bio je to ogroman demografski gubitak za državu, kojega je gotovo nemoguće nadoknaditi u nekom razumnom vremenskom roku. Za Hrvatsku koja je bila na strani poražene Austro-ugarske vojske Jugoslavija je bila jedino rješenje kojim bi se spriječile pretenzije talijanskog imperijalizma, prije svega na obalne krajeve. Da nije bilo te želje Jugoslavenskog odbora da se uđe u zajedničku državu i spremnosti kod srpske vlade i Nikole Pašića da to prihvate, poprilično sam siguran kako bi sve obećano Talijanima u Londonskom ugovoru pripalo Italiji. I Trumbić s hrvatske strane i Pašić na srpskoj strani imali su vrlo kompleksan odnos na mirovnoj konferenciji u Parizu, ali kakva god bila ta suradnja uspio se spasiti veći dio Dalmacije i otoka, što ne umanjuje ni kasniji gubitak Rijeke. Stvaranje prve Jugoslavije, države koja nije zadovoljila u konačnici nikoga, ali su ipak svi nešto dobili, trebalo je obilježiti na državnoj razini, jer ovakav pristup toj godišnjici u Hrvatskoj je neprimjeren. Ne izreći svoj sud prema tomu, osim kroz nekoliko novinskih tekstova i kroz izdanje moje skorašnje knjige, nije razina na kojoj se to trebalo obilježiti.
- Koliko je crveni komunizam i socijalistička revolucija u susjednoj Mađarskoj i Rusiji imao utjecaja na stvaranje Jugoslavije koja je trebala biti tampon država između istoka i zapada?
- I to je istina. O tome svjedoči knjiga „Pax Americana“ o američkom stogodišnjem miru i njihovom utjecaju na Balkan. Djelo je rad Vjekoslava Perice iz Splita, profesora s Odsjeka za povijest na fakultetu u Rijeci. Knjiga i započinje s krajem Prvog svjetskog rata i s Wilsonovim idejama o pravu na samoopredjeljenje naroda. Dolazak savezničke flote na Jadran, s javni proklamiranim ciljem uspostave mira na ovim prostorima, u pozadini je bio motiviran strahom od posljedica socijalističke i komunističke revolucije u Mađarskoj, gdje je revolucija kratkotrajno, 1919. pod Belom Kunom uspjela, pa su se zapadne sile pribojavale tog prodora na Jadran, kojim bi se ideja komunizma mogla proširiti na Italiju pa tako prodrijeti u cijeli svijet.
Puklo zbog banalnih razloga
-Nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenski su narodi na okupu u novoj SFRJ. Zašto ta ideja života šest konstitutivnih naroda u zajedničkoj državi nije mogla opstati? U čemu su sličnosti i razlike tih naroda koje nas razdvajaju?
- Ne bih to gledao toliko fatalistički kroz narode. Prva Jugoslavija je imala nekoliko neriješenih pitanja, a jedno je svakako bilo i nacionalno pitanje te inzistiranje na integralnom jugoslavenstvu koje je zakasnilo kao ideja jer su se već ranije razvile nacionalne ideje. Dio građana je ipak prihvatio tu ideju integralnog jugoslavenstva, ali bio je to nedovoljan broj s kojim bi ta ideja mogla zaživjeti u potpunosti i na kraju pobijediti. Prva Jugoslavija je imala i klasni problem bez obzira na provedenu agrarnu reformu koja je taj problem minimalno i riješila. No glavni je problem da nije imala viziju zajedničke budućnosti. Partizani su dobili rat s KPJ koja ih je ideološki usmjeravala, ali nikada ne bi uspjeli omasoviti te partizanske redove da nisu istovremeno obećali klasnu reformu i nacionalno oslobođenje, odnosno rješavanje nacionalnog pitanja i federalizma kroz politiku narodnog fronta koja je propagirala kao glavnu vodilju zajedničku borbu protiv fašizma. U toj je Jugoslaviji, prema mojem sudu, nacionalno pitanje bilo dosta dobro riješeno. Tako su bile priznate sve nacije koje su dobile svoju državnost u republikama, u kojima je pak nacionalna ravnopravnost bila ustavom zagarantirana. U Jugoslaviji je napravljena strahovita modernizacija u svakom pogledu: urbanističkom, arhitektonskom socijalnom, industrijskom i duhovnom. Sve to je puklo na banalnim stvarima, ne zbog naroda, već u samim redovima Saveza komunista. Partija nije imala hrabrosti za iskorak u demokraciju i ostala je jednostranačka država. Svaki put kada su liberalnije ideje dolazile na dnevni red još 1968. i 1971. godine, svi zagovaratelji otvaranju liberalnijem društvu bili bi ušutkani ili marginalizirani. Pa kad već niste toj generaciji dali šansu da preuzme društvo to se počelo vraćati kao bumerang i to u najgorem vidu nacionalizma nastalog u redovima same partije. Nisu ga donijeli neki disidenti izvana već ga je stvorila partija, koja je ugušila avangardu i modernost u svojim redovima , odustavši od utopijskih ideja ljevice, uslijed čega je to, dobrim dijelom, postala partija konzervativaca i nacionalista. Oni su i postali taj detonator koji je na kraju rastočio Jugoslaviju. Dakle, nije to bilo ništa sudbinski, već je falilo malo više pameti. Problem ondašnjeg režima bio je u poticanju oportunizama jer i onda je dobar dio tih ljudi koji je bio u vodstvu partije, općina ili komiteta bio tamo isključivo da bi ugodnije živio. Onda su to nastavili i u Hrvatskoj, samo pod drugim predznakom. Prava povijest ovih prostora je zapravo povijest oportunizma! (RAZGOVARALA Sanja BOSNIĆ)
Nema komentara:
Objavi komentar