MARTINA MLINAREVIĆ 4

MARTINA MLINAREVIĆ   4

Uskoro se začu pisak lokomotive i z pravca Cerovlja. Napokon.

Za koju minutu, druga, još dulja kompozicija izduženo putničkih vagona projuri raketnom brzinom. Tu i tamo dalo se nazreti, kroz njene duguljaste prozore, po koja osoba. Još jedan pisak iz pravca  sv Petra. Drugi je  muk zatim obavio   pazinski peron, ispunjen  živim ljudskim mumijama.

Napokon, treći se pisak začu iz pravca Cerovlja, da bi istom brzinom projurila kroz Pazin još dulja raketa teretnih vagona, puna usijanih , nikada do tada viđenih američkih limuzinama.

Lakše je,  možda, postati svjestan tih tri i pol sata društvene agonije  koja je  vladala  od Beograda do Pule, na svakoj željezničkoj postaji, pri svakom naselju i gradu. Pri svakom raskrižju, puteljku ili nekoj kozijoj stazi. Kao i u čitavoj zemlji poremećenih radnih odnosa, zdravstvenih tegoba, dijećijih vapaja, zagorjelih,ili nepripremljenih jela.  Stotine,tisuće i više tisuća praznih sati jedne nacije, plemena ili jedne civilizacije koja to nije, i koja, po svojoj prilici neće ni biti, - nego pojmiti tu gomilu ćutljivih bića, koja se ukrcava u taj četvrti voz, koji se skoro neopaženo dovuće, -da  bi i stao.

Nastavak 5

Bilo je to u vrijeme školskih praznika  ljeti 1950.(?)

  Nakon povratka  sa udarničkih akcija  pruge Brčko-Banovič provodio sam ostatak ferija u u svome istarskom domu, još uvijek u sivom trližu iz radnih akcija, u kojem sam se već nakon par dana pojavio na milicijskoj stanici Poreča, - sa molbom da mi se izda putni pasoš.

-         Kuda, kamo, zašto !?

-         Do Trsta.

-         Imate tamo neki rod?

-         Nemam. ( tom sam prilikom pomislio samo na Fašistu iz susjednog sela koji je navodno živio u Trstu i bio partecipe crimini na ubojstvu mog nedužnog  oca)

Umjesto pasoša,od tada sam dobio stalnu pratnju milicije. Nije bilo za vjerovati. Jednom sam ih prešao. Na autobusu Poreč-Rijeka, u kojem sam smjerao tek do Baderne, sjedio je i milicijoner . Dok je šofer stao da preda pošiljke mjesnoj pošti, otvorenih vrati autobusa . Trebalo je donijeti hitnu odluku da ne izađem sve dok se ne vrati šofer. Tek tada sam iskočio van. Drugi dan, nakon što sam se vratio iz šetnje kuči, rođak mi priđe, zbunjen, sa viješću da me tražila milicija.

Rodicu sam zamolio da mi umota hljeb vrućeg kruha, natočio si flašu vode, i krenuo  ranog jutra, hodom  pravcem Pazina. Tu sam, očekujući krišom vlak , ukrcao se  za Ljubijanu. Iz Ljubijane  pravcem austrijskih Alpa. Tek što sam odmotao zavežljaj sa kruhom,milicijoner se zatekne predamnom :

-         Legitimaciju molim. Do kuda putuješ '

-         Da malo razgledam  Alpe.

Na prvoj je stanici trebalo sići u njegovoj pratnji do milicijske stanice.

Nakon tri mjeseca, sa plaćenom kartom natrag do Pazina, - i trkačim hodom od gladi, do rodnog doma, daleko iza tamne pola noći.

Uslijedilo je i drugo isto putovanje . Ovaj puta tek do Divače. Hodom grubim kršom u pravcu Črnog Kala , odjednom  uzvik :

-Stoj! Ruke gore! Što radiš ovdje?!

- Pa dečki, valjda ne berem kestenje !

Iz Divačkog zatvora, u lancima i dvoje milicijonera sa šmajserima , opet na vlak za Pulu, te nakon tri mjeseca „olakotnih“ okolnosti, ponovno vlakom do Pazina.

Pa opeta: KUDA HOČEŠ …I KUNA NEČEŠ !

Sve tako do Pariza…  

Slijedi nastavak